Neki su bili glasni, a neki potpuno tihi, ali svi su željeli čuti o čemu drugi njihovi vršnjaci mudruju

Znamo koliko su to bila izazovna vremena kada smo se svakodnevno borili sa svime i svačime. Odrastanje je to u kojem svaki dan učimo neke nove stvari iz svega što nas okružuje, od puta do škole sve do odlaska na spavanac. Meškoljimo se i nevoljko se prepuštamo službenom školskom sustavu koji nas tjera i gura da idemo tračnicama kojima on baš želi da putujemo, do točke za koju su neki zamislili da moramo doseći u zadanom vremenu. Ne manje od nje, ali niti puno više od nje. Sustav je želio da zadovoljite okvir za koji se smatralo da je dovoljan, na skali od dovoljnog do odličnog, i da iduće godine skoknete u idući okvir, i tako sve dok ne odete iz sustava. Iz okvira u okvir. Iz kutije u kutiju.

Većina se navikla na taj sustav prijenosa znanja i disciplinirano smo slušali učitelje, ali smo iskreno htjeli da čim prije završi školski sat, da što prije počne mali ili veliki odmor kako bismo se u tim trenucima dobrovoljno i potpuno entuzijastično ubacili u školsku džunglu „preživljavanja“, dokazivanja, upoznavanja i učenja o nekim stvarima koje nisu pisale u knjigama, niti su ih podučavali učitelji.

To je bilo neformalno upijanje svijeta oko nas. Mali odmor je pružao malo, a veliki nešto više mogućnosti, no najviše je pružalo vrijeme nakon škole koje je otvaralo mnoge životne stranice.

Svijet oko sebe upijali smo brže nego li su učitelji stizali prenijeti nam baš sve što su naumili. Zanimalo nas je sve, jer svi su imali neku svoju spoznaju, neku tvrdnju, neku pričicu kojom su se htjeli dokazati u društvu. Neki su bili glasni, a neki potpuno tihi, ali svi su željeli čuti o čemu drugi njihovi vršnjaci mudruju kako bi upili dio njihove baze znanja.

No dobro, budimo iskreni, znanje koje smo neformalno upijali nije bilo nužno u kurikulumu, ali je to znanje bilo ključno da odrastemo. Pokušaji i promašaji. Gomila gluposti i nekoliko sjajnih spoznaja, i tako u krug. U tom procesu učenja nije bilo ocjena, ali bilo je puno sretnih trenutaka spoznaje kada bismo nešto novo čuli, neku vještinu svladali ili na nekoj gluposti naučili da idući put napravimo drugačije.

Učili smo jedni od drugih, a neki među nama imali su zrno sumnje i propitkivali je li to baš tako kako je netko rekao. Morali smo probati i uvjeriti se sami. Bilo je nekad bolno shvatiti da nas je naše propitkivanje dovelo do slijepe ulice, a nekad očaravajuće shvatiti da smo otkrili neku novu metodu, način ili put kojim ćemo oduševiti svoje prijatelje i dobiti njihovo priznanje.

Tijekom jednog školskog sata, jedan novopridošli učenik u razredu tijekom sata pristojno je propitkivao učiteljicu može li otići na WC kako bi se napio vode, no učiteljica mu je rekla da pričeka odmor. Nakon odmora, kad su svi opet sjeli u klupe, maleni novajlija je opet podigao ruku kako bi ovaj put učiteljici rekao da se nije uspio napiti vode jer u WC-u nije bilo čaša. Čaša?! Učiteljica je tada shvatila da mora izaći „izvan kutije“ odnosno školskog kurikuluma i pokazati „trik“ prilagodbe kako da učenik dlanom ispod slavine zadrži vodu i pokuša se napiti.

Ovo, naime, nije priča iz mog djetinjstva, već istinita priča današnjeg vremena koju je ove godine na Carnetovoj godišnjoj korisničkoj konferenciji CUC, na jednoj radionici o upotrebi AI-ja u nastavi, ispričala jedna učiteljica pred stotinjak zabezeknutih učitelja.

Odlična je to ilustracija o tome kako nekad sustav može potpuno paralizirati volju ljudskog bića da razmišlja out-of-the-box odnosno „izvan kutije“ i izvan onog što mu se nametne kao standard, kao staklena zdjela ispunjena vodom u kojoj mora plivati kao ribica koja potom kroz staklo zdjele promatra svijet oko sebe.

AI će vjerojatno izmijeniti ulogu učitelja i mentora, ali neće ih potpuno izbrisati iz sustava podučavanja jer netko mora otvoriti tu mentalnu kutiju i ohrabriti učenika da posegne izvan nje bez straha. Potaknuti ga da iskoči iz staklene zdjele i slomi okvire u koje je ubačen, kada dođe vrijeme.

To će morati biti drugo ljudsko biće, u to sam siguran. No učitelji će morati biti spremni za taj zadatak i znati otvoriti te kutije na vrijeme, morat će njegovati i zalijevati to zrno sumnje kod učenika da proklija u zrelom trenutku i potakne ga da kreira inovaciju.

Bez takve ljudske diverzije, Alessandro Volta ne bi izumio prvu kemijsku bateriju, Denis Papin ne bi maštao o parnom stroju, ne bi bilo gotovo 300 patenata Nikole Tesle, no ni milijuna drugih znanih i neznanih inovatora i njihovih otkrića koji su mijenjali svijet kroz tisućljeća.

Naša tema povodom jubilarnog 350. izdanja VIDI-ja mali je doprinos toj ljudskoj osobini propitkivanja onog što vidi, čuje ili osjeća. Napravili smo mali pregled 35 izuma i otkrića u posljednjih 350 godina za koje mislimo da su ključni za tehnološki napredak naše civilizacije i koji su nas doveli do ove točke danas. Dio zaključivanja već sada ostavljamo umjetnoj inteligenciji kako bi nam otvorila nove horizonte koje nismo do sada vidjeli, no ključno je da nikad ne prestanemo propitkivati. Ne želimo taj ključni pokretni moment vlastitog napretka prepustiti umjetnoj inteligenciji, zar ne?

Uživajte u novom jubilarnom 350. broju koji je kao i uvijek posvećen, naravno, ljudskoj znatiželji.

VIDImo se!

Sadržaj časopisa VIDI broj 350 pročitajte na ovom linku!