Jules Verne je naše pretke dovodio do ludila pričama u svojim romanima o letu na Mjesec ili avanturama Nautilusa ispod ledene kore Sjevernog pola prije stotinu godina.
Želja da prevarimo vlastiti mozak je velika. Uživamo u tome da gledamo, a ne vidimo, ili da slušamo, a ne čujemo.
Kada sam kao tek punoljetni punoglavac prvi put dolazio u Veliku jabuku, prespavao sam u praznom stanu svog prijatelja. Ostavio mi je i vodič za turiste. Iako je inzistirao da prije odlaska u grad pročitam bar neke savjete iz njega, nisam.
Kažu da je obična igra memory - igra pamćenja uparenih sličica čije točne, ali nasumične položaje moramo upamtiti kad su okrenute licem prema podlozi - izvrsna za održavanje našeg mozga u dobroj kondiciji.
Jedna od najuzbudljivijih želja, „mokri“ san svake korporacije željne debelog profita je da osmisli proizvod koji ćete kao njihov korisnik plaćati redovno i (dobro)voljno, a da ne mora potrošiti previše novca da ga konzumirate.
Kad danas pogledam neku seriju ili film iz osamdesetih godina, ne mogu vidjeti scene kako u tom retro svijetu tada intenzivno koristimo računala u osnovnoj školi. Nitko baš to ne spominje niti u jednoj sceni.
Malenom čovjeku, odnosno djetetu, potrebno je malo da mu se neki događaj ili sjećanje na nešto usječe duboko u biće, što će ga kasnije u životu odrediti ili inspirirati.
Kad upoznajemo prve prijatelje u životu s kojima ćemo dijeliti prve igračke i slinu na njima, uvijek imamo neki strah da ih ne izgubimo. Zapravo na to i ne utječemo puno. Roditelji se odsele u drugi dio grada i presele vas u drugi vrtić, dođe škola i opet neki novi stvorovi pored vas s kojima morate dijeliti dan.
Ovo ljeto sam puno prtljao po raznim alatima koji koriste AI, a koji su zamišljeni da bilo kojem korisniku potpuno oslobođenom od talenta za bilo što u svom životu isporuče čudo od sadržaja. Snimanje, pisanje, čitanje, slaganje, rezanje, kraćenje, produljivanje čega god vam padne na pamet. Rješenja su na svega dva-tri klika.
Start-up kultura. To mi je pojam koji me uvijek ponovno „stilta“ kao nekada kada bih jače opalio po gumbima flipera, pa su sve lampe na ploči bljesnule s natpisom TILT! TILT!, a gazda birtije i obično glavni barmen bi ti spomenuo sve po spisku jer namjerno skraćuješ život njegovih mehaničkih ljubimaca za zabavu.
Lova pokreće svijet. Ma ne, ljubav pokreće svijet. Možda ipak strah, ambicija, pohlepa ili... sve po malo? Vjerojatno je istina negdje... tamo, između. Ali zveckanje! Oooo daaaa.
Svemir. Često ovako pompozno i dramatično počinju uvodi velikih dokumentarnih emisija ili SF antologijskih serija i pripovijetki o tamnoj tvari koja nam je nad glavama eonima, zvanoj Svemir. Kao da je sama jedna jedina riječ dovoljna da ne kažemo više ništa, jer ionako ništa više niti ne znamo o tome od toga. Zapravo nam čak i činjenica da smo tu mračnu duplju nazvali nekim imenom daje za pravo da mislimo da smo ovladali nekim dijelom tog crnila.
Učiteljska mudrost i vještina da nas u osnovnjaku uhvate na „spavanju“ baš kad ne znamo odgovor na njihovo pitanje, uvijek je u meni izazivala strahopoštovanje.
Početak godine je prilika za malo zavaravanja sebe da smo baš ono loše uspjeli ostaviti u onoj noći koja je završila vatrometom.
Budućnost je neizvjesna i teško je predvidjeti što će se dogoditi. Međutim, postoji nada da će budućnost biti bolja u mnogim područjima.
Znate onaj trenutak za koji kažu da vam se izvrti cijeli život pred očima u samo djeliću sekunde kad vaša svijest osjeti da su to posljednji trenuci života i da vas čeka odlučujući korak na onu stranu?
Proljeće je moje omiljeno doba godine. Iako pokušavam zadržati proljeće u svojoj glavi cijele godine, to nije moguće jer mračni zimski dani nakon zimskog solsticija ipak na kraju pokore moj vječni optimizam.
Dobrodošli u još jedno izdanje našeg tehnološkog časopisa! U ovom broju, bacamo pogled na temu koja nas sve obuzima poput magnetne sile koja privlači kompas - umjetna inteligencija (UI).
Evo ga opet. Takac-makac. Nema natrag sada kad je novi broj u vašim rukama, otvoren na ovoj stranici.
Zagreb se može ponositi jednim od najvažnijih i najdugovječnijih festivala animiranog filma na svijetu.
Kad dođe ljetna pauza uvijek se razveselim ideji čitanja knjiga koje mi još stoje nepročitane od zadnjeg obećanja kojeg sam si dao prošlo ljeto.
Jesen donosi moćne promjene. Jesen je vrijeme u godini kad smo u svom životu prvi puta upoznali one koji će na nas imati utjecaj, a da nisu naši roditelji. To su prvi influenceri. Bili su to naši vršnjaci koje smo tada prvi puta sreli, a da ih nismo birali.
Kad smo bili klinci, znali smo da će svijetom teškog rada vladati roboti. Kad-tad. Gotovo u svakom filmu ili seriji, roboti su ti koji ili rade ili ratuju. Umjesto nas ili protiv nas.
Kopi-pejst, kopi-pejst, kopi-pejst, undo, undo, undo... kopiram-lijepim-vraćam na staro, kopiram-lijepim-vraćam na staro... kao sitni vez, kao ritam mašina ili klipovi dobro podmazanog stroja.
Da budemo sasvim iskreni, priča o vožnji na struju postoji jako dugo. Naime još 1912. godine bilo je čak 34.000 registriranih vozila u Sjedinjenim Američkim Državama, koje je pogonio elektromotor s izvorom iz prvih punjivih olovnih baterija.
Dok su na obalama Dunava pored današnjeg Vukovara, prije otprilike 3000 godina pripadnici Vučedolske kulture izrađivali prvi poznati indoeuropski zvjezdani kalendar čak stariji od onog u Stonehengeu, nisu niti slutili da su zapravo možda prvi europski začetnici otvorenog koda.
Uvijek me razveseli nekoliko rečenica ispisanih na zidu moga dragog prijatelja i našeg kućnog dizajner-gurua Marina. Duboke su to misli nekoga anonimnog autora kojih se ne bi posramio niti Broj 1 iz cvjećarnice Alana Forda.
Sigurno ste se u svojim veselim životima već susreli s pojmom – nedodirljivi. Ne mislim tu na ljude s one strane zakona koje ruka pravde teško može dodirnuti ako su spretni u migoljenju kvarnim i za njih presporim sustavom.
Potreba ljudskih bića da prošire svoje mogućnosti djelovanja na majčici Zemlji počela je onog trenutka kada smo prestali koristiti ruke u šetnji travnatim savanama i njima počeli raditi zanimljivije stvari koje su nas dovele sve do ruba našega sunčeva sustava.
Jedan, dva, tri… četiri, pet, šest… sedam, osam… nos ti… hm. BROJANJE. To je ono što počnemo raditi čim progovorimo u druženju sa svojim malenim prijateljima prije no što nas teta u vrtiću krene pozivati na jutarnju užinu.
Kao veliki ljubitelj SF-a uvijek sam naravno vidio dobre strane u ovladavanju novim tehnologijama i vjerovao da će svaki novi tehnološki izum biti zgodan dodatak na putu prema potpunom i ispunjenom civilizacijskom vrhuncu, svojevrsnoj ekstazi.
Već sam u drugom razredu osnove škole morao tek naučenim pisanim slovima napisati što želim biti u životu. Pitanje je bilo jednostavno, ali odgovor koji će odražavati moju želju pomalo preplašenoga klinca utonulog iza drvene klupe baš i nije.
Glazba je nešto što nas usrećuje i svijet vjerojatno ne poznaje ljudsko stvorenje kojemu njemu draga glazba neće stvarati ugodu.
Iako je najveća retro priča ljeta povratak mitske utrke „svemirskih brodova“ do davno osvojene Zemljine orbite, teško mi je ne istaknuti naš redakcijski retro pokušaj vraćanja u neko davno vrijeme kada smo manje znali, a više bili sretni. Navodno.
Ljeto je bilo duuugo, vruće i ljepljivo pa tko može osporiti da nam nije bilo veselo, no vrijeme je da upalimo naše magične strojeve u redakciji i da vruća para krene štipati za oči jer zima kuca na vrata i trebat će uskoro pripaziti koliko smo zagrijali vaša srca dobrim sadržajem i temama koje će vam otvoriti apetit za novim tehno-zanimacijama koje se pojavljuju na horizontu.
Iako je težnja naše civilizacije oduvijek bila da netko radi za nas za džabe dok mi pri tome ne radimo ništa ili radimo svašta nešto, samo s tuđim rukicama i znojem, tek se relativno nedavno pojavila ta mogućnost da ne tlačimo nikakvo živo biće, a ipak dobijemo „roba“ koji ništa ne traži niti propitkuje. Osim struje.
Oni koji su bili u svijetu računala 1999. godine znaju koliko je svijet te godine strepio kada će se tri nule nagurati iza broja 2 i kada će svijet definitivno stati kad otkuca zadnja sekunda godine s tri devetke.
Svi znamo da je SF neiscrpni izvor inspiracije za kreatore uređaja koji će se zaista naći u stvarnom životu tek koju dekadu nakon što smo to čudo s divljenjem gledali u nekom SF filmu ili nekad čitali u SF romanima Isaaca Asimova.
Evo vam recepta za dobru zabavu na dugi rok. Kada ste neprestano oduševljeni nekom novom tehnologijom jedini lijek za to je da napravite svoj tehnološki časopis.
Generacija koja je stasala uz Commodore 64 i ZX Spectrum sjeća se da se uz TDK kazetu s novim igrama u džepu, nosio i ključić od stana oko vrata, na tankoj vezici ili običnoj bijeloj lastici. To nije bila legenda to je bila stvarnost.
Iako su me kao klinca velika platna zagrebačkih kina uvijek mogla fascinirati svojom veličinom koja je ipak bitno nadmašivala naš obiteljski televizor u boji, nikad neću zaboraviti svoj prvi susret s blještavim Astrovisionom, ekranom velikih proporcija obješenim na fasadu poznate zgrade na najpoznatijem i najspektakularnijem njujorškom Times Squareu.
Neću lagati i reći vam da sam kao klinac sklupčan na zadnjoj klupi obiteljske VW bube na putu do vrtića maštao o tome da će automobili jednom voziti sami ili da će komunicirati s drugim automobilima.
Kada tišinu zamijenimo gromoglasnim žamorom koji traje satima, pa i danima, onda nije teško odabrati događaj koji smo u proteklom mjesecu jako dobro doživjeli i zapamtili jer nam on doslovno još uvijek odzvanja u glavama.
Tiha patnja svakog svjetskog pilota drona koji drži do sebe i svojih umijeća pilotiranja ovih dana definitivno je postao headset, ili bolje reći naočale, Orqa FPV.One.
Silicijska dolina danas je najpoznatija dolina na svijetu i ljudi je često vežu uz danas jako bogate i privlačne tech tvrtke kao što su Apple ili Google. Ta je dolina rađala danas najpoznatije tehnološke divove kao na traci jer su povezanost i zajednički interes za znanje bili ključ nastanka novih i sve zanimljivijih tvrtki i inovacija.
Imati dobru ideju svakako je dobar početak. Nije čak problem ni pokrenuti neku ideju, ali održati se neko duže vrijeme s tom idejom na tržištu svakako je izazov s kojim ćete se opako boriti.
Možda najuzbudljiviji trenutak u proteklom mjesecu za redakciju VIDI-ja, je osim obilježavanja 25 godina izlaska prvog broja dragog nam časopisa, bio trenutak kada smo prvi od medija usporedno testirali novu generaciju prijenosa mobilnih podataka.
Što to, u vremenskoj liniji prosječnosti života milijardi ljudi koji su nastanjivali planetu, znači prvo paljenje vatre u pećinama prije 125.000 godina?
Početak godine je kao i početak dana, uvijek dobra prilika da si dopustimo da nas obuzme optimizam da će baš ovo razdoblje pred nama biti posebno i bolje nego ono koje ostavljamo iza sebe.
Bar jednom ste gledali film, seriju ili bar igrali igru u kojoj neki opaki virus u vrlo kratkom roku baci civilizaciju na koljena i vrati je tisuću godina unatrag na razinu kada se baš svaki dan, a nekad i noć, ljudi bore da osiguraju preživljavanje sebi i svojim bližnjima.