Pojavom AI-a, žeđ za energijom je postala neutaživa.

Dani su kratki, a često i hladni za boravak na otvorenom, pa nas sadržaji na našim ručnim gadgetima jako privlače kako bi šarene pomične slike uljepšale tmurne zimske večeri. Sve od video igara do cjelovečernjih „bindžanja“ serija drži nas prikovanima za ekrane. Tko će pametan otići i trošiti kalorije na neko vježbanje ili hodanje po mraku kad je tako dobro umiriti se na kauču i prepustiti se iluziji sreće dok slike promiču ispred naših očiju.

Upijamo svakodnevno ogromne količine sadržaja kroz svu svoju senzoriku koja nam je na raspolaganju. Kao ovisnik o čokoladi koji kopa po ladicama ne bi li u popodnevnoj ovisničkoj krizi ipak pronašao utjehu u nekom zaboravljenom komadiću zaostale čokoladice. Počastio se omiljenim okusom kako bi ga čim prije preplavio dopamin.

Taj dopamin nas tjera da pokrenemo još jednu rundu Candy Crusha ili još jednu epizodu neke serije na Netflixu, ili čak novu sezonu neke serije nakon što smo tek pogledali prethodnu. Još i još. Neka se samo dopamin „rađa“ u našem hipotalamusu. To nam daje taj osjećaj ugode.

Količina podataka koju kroz čitanje, streamanje i raznu multimediju svakodnevno posrčemo u svoj mozak prije spavanja je enormna. Kažu da se radi o ekvivalentu od nevjerojatnih 74 GB podataka dnevno. Još u devedesetima za to bi vam trebalo puno novaca da pohranite na neke tadašnje hard diskove. Veliki grafički studiji početkom dvijetisućitih - u kojima smo mi tada radili VIDI kakav držite sada u rukama - baratali su tom količinom podataka možda na tjednom ili mjesečnom nivou.

Ista količina tog podatkovnog napoja koju konzumiramo u jednom danu, ravna je ukupnoj količini podataka koju bi prosječan čovjek na pragu renesanse konzumirao kroz cijeli život.

Renesansa je doba nevjerojatnih izuma poput mehaničkog tiskarskog stroja i izumitelja poput Leonarda da Vincija te umjetnika poput Michelangela, ali i poduhvat otkrivanja Novog svijeta - no ni ona nije kreirala toliko informacija koje bi konkurirale današnjoj dnevnoj bujici podataka koje su ljudi željni progutati prije sna.

Ono što je još bitnije jest da današnji čovjek istovremeno potroši 75.000 gigadžula (GJ) energije godišnje, što je čak 300 puta više nego što je čovjeku bilo potrebno u srednjem vijeku. Energija se i tada koristila za svakodnevni život, preradu rude i hrane, a dobivala se iz fosilnih goriva poput drveta, ugljena, energije vjetra i rijeka za pokretanje mlinova ili neku proizvodnju i preradu.

Veći dio energije koju danas troši svaki pojedinac upravo crpimo za potrebe našeg digitalnog novog vrlog svijeta. Zamjenom uloga za što se proizvodi, a za što troši energiju od srednjeg vijeka do danas, dolazimo do zanimljivog paradoksa.

Naime, osoba u srednjem vijeku sama je kroz svoje aktivnosti proizvodila ekvivalent 300 vata na sat, stvarajući tada neke nove vrijednosti bitne za preživljavanje i napredak tog vremena, a „uzimala“ istovremeno od svijeta 0,00081 gigadžula na sat, odnosno oko 225 W na sat za svoj život, što je, laički rečeno, značilo da je više davala nego li uzimala. Sve je čovjek tih vremena mogao i morao znati stvoriti sam. Jedino bez čega čovjek srednjeg vijeka i renesanse nije mogao opstati je bila sol. Sol je bila vrijednost koju ste morali imati pohranjenu u svojoj kući ako ste željeli nezavisnost i to je bila bitna novogodišnja želja svakom seljaku, običnom čovjeku tog vremena. Imati soli. Jer jedino nju nije mogao proizvesti sam.

Danas prosječan čovjek sjedeći u uredu bez fizičke aktivnosti troši najviše 100 W koliko je tzv. bazalna potrošnja organizma, dok istovremeno troši 300 puta više energije na sat za održavanje svoje civilizacije. Košara današnjih proizvoda bez kojih ne možemo, od digitalnih online usluga, osobnih gadgeta, streaming servisa, mobilnih mreža, računala, do podatkovnih centara i ključne energetske infrastrukture, traži energiju kao nikad u povijesti civilizacije, a pojavom AI-ja, žeđ je postala neutaživa.

Popularne transakcije kriptovalutama troše iznimno puno energije. Primjerice, samo jedna Bitcoin transakcija može potrošiti energiju ekvivalentnu onoj za nekoliko sati kućne potrošnje, a samo jedna Google pretraga troši oko 0.3 Wh, dok AI upotreba poput ChatGPT-a troši čak 2.9 Wh po upitu. Dakle, trideset "ChatGPT pretraga" u satu troši koliko i naš organizam u tom istom satu. To znači da danas daleko više tražimo energije za svoj opstanak nego što smo spremni vratiti.

Neću ulaziti u filozofiranje jesmo li bolji sada nego li prosječan čovjek u renesansi, jer tehnološki napredak nam jest donio suvremenu medicinu, pokretljivost i lagodniji život, ali konzumacija energije koju sada trebamo za opstanak nadmašit će trenutne sposobnosti da ju kreiramo, jer ne možemo preko noći izgraditi stotine nuklearki, vjetrenjača, akumulacijskih jezera i čitave sustave za prijenos struje, pa će se jednog trenutka - čini se, vrlo skoro - dogoditi ogromna potražnja za svakim mogućim izvorom koji može napojiti vaše električno trošilo.

Upravo zato je moja jedina tech preporuka za iduću godinu ili godine koje su pred vama da razmišljate o energetskoj neovisnosti, pa makar postavili tek nekoliko fotopanela na svoj balkon i bateriju kojom možete pohraniti energije dovoljno za svoju dnevnu potrošnju. Ako možete, postavite i desetak fotopanela na svoj krov, jer bojim se da će uskoro nastupiti potražnja i glad za svakim elektronom koji može prostrujati vašom kućnom mrežom. Tko će ostati bez toga makar i na jedan dan, ostat će odsječen od suvremene civilizacije. Na neke stvari nećete moći utjecati - no osigurati energiju za svoj dom, to će biti jednako bitno kao imati sol u doba renesanse.

VIDImo se u novoj godini!

Sadržaj časopisa VIDI broj 358 pročitajte na ovom linku!