Ovo ljeto sam puno prtljao po raznim alatima koji koriste AI, a koji su zamišljeni da bilo kojem korisniku potpuno oslobođenom od talenta za bilo što u svom životu isporuče čudo od sadržaja. Snimanje, pisanje, čitanje, slaganje, rezanje, kraćenje, produljivanje čega god vam padne na pamet. Rješenja su na svega dva-tri klika.
Kada dođe trenutak u kojemu treba napisati uvodnik za jubilarni broj, to zaista nije teško. Što god napišeš, čini ti se da je epski bitno za tebe samog kao osnivača i glavnog urednika ili za tvoje čitatelje koji te vjerno prate 30 godina ili pak za samu redakciju koju stalno tjeraš da podigne letvicu i odskoči u stvaranju sadržaja još više negoli su uspjeli prošli put.
Tri-četri-pet-došao je red-da otvorim internet-i potražim dobar savjet-kako napraviti dobar uvodnik- e baš neću-nek' se misli u glavi same kreću-da ljudima vratim-riječima sreću.
Zamatanje, omatanje, preslagivanje, presavijanje, vezanje i rezanje. Sve to znamo i radimo s voljom. Svake godine baš u ovo vrijeme. U ovo doba godine dozvoljavamo da nam se stvari pakiraju u sjajne omote i drže nas u neizvjesnosti sve dok ih ne otvorimo. Lijep je to osjećaj.
Ovisnost je stanje s kojim se nosimo čitav život. Ovisni smo o osnovnim biološkim potrebama koje moramo zadovoljiti da bi preživjeli ali ponekad i onome bez čega možemo, ali ne želimo. Slatko, slano, alkoholno, zadimljeno, radno, adrenalinski, fizički aktivno ili potpuno pasivno... Nekad tu ovisnost sebi i drugima opravdavamo. Nekad samo pustimo da nas preuzme i o njoj ne pričamo dok se sami ne razotkrijemo.