Svakim uvodnikom volim ispričati priču za koju mislim da će na zanimljiv način prenijeti sliku o nečemu što smatram najvažnijom temom mjeseca.
Prije nekoliko godina dok smo sjedili na kavi, prijatelj mi je ponosno pokazao svoj novi gadget, nekakvu narukvicu koja ga je zvučnim piskutavim signalima podsjećala da se nije dovoljno kretao ili mrdao svojim bucmastim udovima tog dana kako bi potrošio zacrtanu i željenu količinu kalorija i skinuo višak kila.
U vrijeme kada su na ovim prostorima vladali nevjerojatan entuzijazam i želja da se ostvari vlastiti poduzetnički san, sreo sam dvojicu zanesenjaka koji su odlučili napraviti jednu od prvih hrvatskih igara.
Ne volim kad dobijemo poziv na press konferenciju na dan kad zaključujemo novi broj, odnosno kad idemo u tisak, jer nam je tada svaka minuta vremenski vrijedna kao 5 „normalnih“ u ostalim danima mjeseca, kada živimo kao obični ljudi. Izostanak iz redakcije u to vrijeme jamčio je odgodu sastanka s krevetom do sitnih noćnih sati, kada obično već i pijetlovi spavaju.
Jedan me nedavni susret sa susjedom ispred redakcije podsjetio kako djetinjasti i radoznali um čovjeka može pokrenuti jednostavan tehnološki iskorak u područje koje je nekad bilo rezervirano samo za radnju SF filma, u kojemu umjetna inteligencija ugodnim humanoidnim glasom priopćava da će radi sigurnosti svemirske misije uništiti svaki živi oblik na svemirskom brodu kako bi spasila interese tvrtke koja ga je poslala u misiju. Ne oklijeva biti ljubazna i topla robotska riječ do samog kraja, kako god lošu vijest nosila putnicima.