U vrijeme kada su na ovim prostorima vladali nevjerojatan entuzijazam i želja da se ostvari vlastiti poduzetnički san, sreo sam dvojicu zanesenjaka koji su odlučili napraviti jednu od prvih hrvatskih igara.
Ne volim kad dobijemo poziv na press konferenciju na dan kad zaključujemo novi broj, odnosno kad idemo u tisak, jer nam je tada svaka minuta vremenski vrijedna kao 5 „normalnih“ u ostalim danima mjeseca, kada živimo kao obični ljudi. Izostanak iz redakcije u to vrijeme jamčio je odgodu sastanka s krevetom do sitnih noćnih sati, kada obično već i pijetlovi spavaju.
Jedan me nedavni susret sa susjedom ispred redakcije podsjetio kako djetinjasti i radoznali um čovjeka može pokrenuti jednostavan tehnološki iskorak u područje koje je nekad bilo rezervirano samo za radnju SF filma, u kojemu umjetna inteligencija ugodnim humanoidnim glasom priopćava da će radi sigurnosti svemirske misije uništiti svaki živi oblik na svemirskom brodu kako bi spasila interese tvrtke koja ga je poslala u misiju. Ne oklijeva biti ljubazna i topla robotska riječ do samog kraja, kako god lošu vijest nosila putnicima.
Ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je na našim (tv) ekranima jedini dodir sa glamuroznim akcijskim serijalima, ali i susret sa cutting edge tehnologijama, bilo praćenje omiljene detektivske serije petkom, P(r)oroci Miamia, mogli smo vidjeti detalj koji će obilježiti novu važnu epohu u koju smo tada nesvjesno skliznuli.
Prošlo je 10 godina od kada je tek 140.000 mojih sunarodnjaka, pionira svekolikog napretka naše male zemlje koristilo web za kupnju nečeg sebi zanimljivog po što nisu željeli otići u trgovinu već su htjeli da im zadihani poštar dostavi pred vrata i razveseli ih žutim poštanskim paketom.