Vidi broj 300 - razlike u hardveru nekad i sad

Vidi je krenuo u vrijeme kad se Internet u Hrvatskoj tek rađao. Vidi od tada evoluira cijelo vrijeme i mijenja se kako se mijenja tehnologija. Nepregledne retke recenzija, testova, kolumni i članaka pisali su brojni autori koji su ostvarili značajne karijere u IT svijetu, mijenjale su se adrese, dizajn i koncepti, ali jedno je ostalo isto. Vidi je i dalje znatiželjan, ide u korak s najnovijim tehnologijama, stavlja stvari u kontekst i propitkuje sve što se pojavi, a povezano je s novim tehnologijama.
Kako je Vidi časopis kroz 27 godina izlaženja testirano tisuće uređaja, odlučili smo usporediti tehnologije i uređaje nekad i sad i vidjeti koliki je skok u tehnologijama postignut kroz pojedine kategorije uređaja.

Laptopi nekad i sad

Laptopi 1994. godine

Prijenosna računala dugo su pokušavala dostići snagu desktop modela, iako sada postoje gotovo jednako snažni laptopi, i dalje je za podjednake performanse cijena u mobilnom obliku puno viša. Kako je izgledao prosječni laptop u sezoni 94.-95.? I dok se u 2021. godini traži OLED zaslon, korisnici su u godini kada je nastao časopis VIDI priželjkivali TFT. Touchpad je već postojao na tržištu, no nisu ga imali svi prijenosnici. Za otprilike 2500 dolara mogli ste krajem 1994. dobiti pilu s Cyrix 486SLC procesorom na 33 MH, 4 MB radne memorije i Windowsima 3.1. te DOS-om. Bio je tu i ekran u boji rezolucije 640 x 480 piksela te veliki hard disk od 200 megabajta. Laptop je dolazio s floppy driveom, VGA priključkom za vanjski monitor, paralelnim portom za pisač te sučeljem za miša.

Šetnja kroz procesore u laptopima u devedesetima kreće od Intel Pentium modela na 75 MHz u TPC posebnoj izvedbi. Do 1996. godine Pentium je došao do 150 MHz, da bi sljedeće godine stigao Pentium MMX, koji je imao do 233 MHz. Pentium II pojavio se u travnju 1998. i imao je radni takt od 266 MHz, 512 KB L2 cachea i TDP od 8,6 W. Na prijelazu tisućljeća Intel je predstavio Pentium II Dixon s drugačije postavljenom L2 cache memorijom i radnim taktom do 400 MHz, a Celeron procesor s najvišim taktom od 300 MHz, ali i manjom količinom L2 cachea. Celeron je bio cjenovno pristupačniji. Oba modela, i Pentium i Celeron, i danas se mogu naći (njihove moderne inačice) u laptopima, no oni su sinonim za najjeftiniju klasu laptopa.
Tako smo došli do 1999. godine, kada je predstavljen Pentium III procesor, koji je prvi put u prijenosnicima dostigao brzine od 1 GHz koju godinu kasnije. Tako smo mi u VIDI-ju baš na valu te generacije procesora na ljeto 2001. napravili prvi veliki test laptopa, s čak 23 modela. Osim dva Appleova prijenosnika, svi ostali modeli imali su ili Intel Pentium III ili Intel Celeron procesore.

Naš Grand Prix model za 2001. godinu bio je Dell Inspiron 4000. Za visoku cijenu od 19.500,00 kuna Inspiron 4000 dolazio je s Intel Pentium III procesorom na taktu od 850 MHz, 128 MB radne memorije i tvrdim diskom od 20 GB. Laptop je imao i ATI Rage Mobility grafičku karticu te modularni bay računala s ugrađenim DVD-ROM-om koji se mogao mijenjati s floppy diskom. Baterija je trajala četiri sata, a touchpad je imao i ugrađeni pointstick.

Laptopi 2021. godine

Nevjerojatni konstantni napredak tehnologije performanse današnjih mobilnih telefona čini mnogostruko superiornijima u odnosu na laptope prije 300 brojeva VIDI-ja. Početak 2021. godine nije najbolje vrijeme za kupovinu laptopa zbog prilično napuhanih cijena uslijed globalne situacije uzrokovane korona krizom. Unatoč tome, prijenosnike koji imaju visoke performanse moguće je nabaviti za iznos od 5 do 6 tisuća kuna, prve gamerske modele za 6-7, a pogledali smo što možemo dobiti i za cijenu Grand Prix modela.

Isti brand za 19.500 kuna dvadeset godina kasnije nudi svoj premium Ultrabook prijenosnik XPS 13. Snažni Intel Core i7 1185G7 11. generacije ima četiri jezgre i osam threadova, radni takt od 3 GHz i turbo frekvenciju od 4,8 GHz. Procesor ima 12 MB pametnog cachea i TDP od 28 W.
XPS je iznimno tanak i ima samo 1,2 kg. Tanki rubovi oko kvalitetnog dodirnog IPS 4K ekrana i vrhunska izrada daleko su od plastičnog debeljuškastog kućišta ondašnjih prijenosnika. Tu je i terabajtni SSD i 16 GB radne memorije.
Za pet tisuća kuna manje dobit ćete Dell G5 5500, laptop namijenjen gamingu s i7 procesorom, 1 TB SSD-om i snažnom Nvidia RTX 2070 grafikom, koja je jaka kao desktop inačica. Cijene za vrhunske laptope i sada su visoke, no sada je moguće dobiti procesore i grafičke (donekle) podjednake snage poput desktop komponenti, dok je ta minijaturizacija zaostajala početkom 2000-ih, kada smo radili prve velike testove računala.

Grand Prix iz našeg nedavnog usporednog testa, za cijenu koja je u vrijeme testiranja bila 6000 kuna, je Lenovo IdeaPad 5. To je prijenosnik s kvalitetnim IPS ekranom FHD rezolucije, s četverojezgrenim Intel Core i5 1035G1 procesorom, 8 GB radne memorije i 512 GB SSD-om. Lenovo ima samo 1,5 kg, a baterija mu traje do 9 sati.
Koliko je tehnologija napredovala vidi se po mogućnosti emulacije ondašnjih operativnih sustava i aplikacija u današnjim internetskim preglednicima.

Monitori 2000. godine

Početak 2000-ih godina donio nam je prve cjenovno pristupačne LCD monitore dijagonala 15 i 17 inča. Tehnološki napredak i unaprjeđenja u procesu proizvodnje krajem 1999. godine i početkom 2000-ih omogućili su pojavu prvih LCD monitora prihvatljive cijene. Bio je to početak jedne nove ere na tržištu monitora, kao i početak kraja CRT monitora. Ključne prednosti LCD monitora bile su osjetno manje dimenzije i znatno manja potrošnja energije. Pad cijena LCD monitora učinio ih je iznimno popularnima u vrlo kratkom roku, pogotovo kada govorimo o poslovnom i korporativnom okruženju.

Tako je prodaja LCD monitora na tržištu već u sljedećih nekoliko godina premašila prodaju CRT monitora. Premda LCD tehnologija kao takva i nije bila nekakav posebna novost, primjena ove tehnologije u svijetu računalnih monitora te ponajviše prelazak s pasivnih na aktivne matrice uz TFT (Thin Film Transistor) tehnologiju omogućio nam je LCD monitore kakve danas poznajemo.
LCD monitori početkom 2000-ih godina bili su prije svega temeljeni na tehnologiji TN (Twisted Nematic) te su bili primarno dostupni u dijagonalama od 15,17 i 18 inča. Korišteni su formati ekrana 4:3 kod 15-inčnih, te 5:4 kod 17-inčnih i većih modela, uz standardne rezolucije od 1024x786 i 1280x1024 piksela. Ovi su monitori imali prilično skromne vrijednosti kontrasta 200-300:1 i svjetline 150-250 cd/m², mogli su barem u teoriji prikazati 16.7 milijuna boja, a jedan od problema bio je i poprilično loš vidljivi kut. Frekvencija osvježavanja slike iznosila im je 60 Hz, što je frekvencija koju i danas koristi velika većina LCD monitora. Većina modela je također još uvijek koristila analogne (VGA) videopriključke za spajanje s računalom, dok su tek neki modeli posjedovali posve digitalni DVI priključak.
Valja napomenuti kako LCD monitori u to vrijeme nisu bili pogodni za prikaz multimedijskih sadržaja i igara ponajprije zbog iznimno sporog odziva piksela, koji je stvarao osjetan ghosting efekt i zamućenje slike. Zbog ovog su razloga LCD monitori prvih generacija prije svega korišteni u poslovne svrhe.

Tržištem LCD monitora tada su dominirali proizvođači poput IBM-a, NEC-a ili ViewSonica. Sljedećih se godina, međutim, u cijelu priču uključuju i poznati elektronički giganti poput Samsunga, Sonya ili Philipsa. Nakon toga LCD monitori ubrzano su se razvijali, a njihove kompaktne dimenzije i manja potrošnja energije omogućili su pojavu monitora osjetno većih dijagonala koje su ubrzo uvelike premašile veličinu od 20 inča.

Monitori 2021. godine

Velike dijagonale, gomila piksela i visoke frekvencije osvježavanja odlike su modernih računalnih monitora. Danas tržištem monitora dominiraju uređaji velikih dijagonala, velike gustoće piksela po inču te, u konačnici, visokih frekvencija osvježavanja koje dosežu i do 300 Hz. Ključne prednosti LCD monitora, prije svega kompaktne dimenzije i manja potrošnja, iskorištene su za dizajniranje monitora velikih dijagonala do čak 40 inča, a dijagonale od 27 ili 32 inča postale su svojevrstan standard.
U proteklih dvadesetak godina također su se značajno izmijenili formati ekrana. Klasične 4:3 i 5:4 ubrzo su zamijenili širi 16:10 i 16:9 formati prikaza slike. Tržištem trenutno dominiraju 16:9 monitori, ali danas imamo i jednu posve novu kategoriju ultraširokih monitora velikih dijagonala s formatom slike 21:9. Ultraširoki modeli također često posjeduju zakrivljene ekrane, što je još jedna od važnih novosti.
Moderni LCD monitori također se ističu vrlo visokim rezolucijama, što omogućuje znatno kvalitetniji prikaz slike. Monitori rezolucije 4k (Ultra HD) danas su posve uobičajeni, a dostupni su i 5k ili čak 8k modeli. Što se tiče same tehnologije, moderni LCD monitori većinom se temelje na naprednijim IPS (In Plane Switching) i VA (Vertical Alignment) tehnologijama, dok se TN (Twisted Nematic) sve manje koristi. Tehnologije IPS i VA omogućuju, prije svega, daleko precizniji prikaz i vjernije boje, uz osjetno bolji kontrast i znatno bolji vidljivi kut. Jedina prednost TN monitora ostaje brži odziv piksela, koji kod najbržih danas dostupnih TN monitora iznosi manje od 1 ms.
Iako su najavljeni, monitori s naprednijom OLED (Organic Light-emitting Diode) tehnologijom još uvijek nisu dostupni na tržištu, barem kada govorimo o OLED monitorima prihvatljive cijene.

Moderni LCD monitori ponajprije namijenjeni gamerima donose i vrlo važne VRR tehnologije (AMD FreeSync/ Nvidia G-Sync) koje omogućuju sinkronizaciju broja sličica u sekundi koje prikazuje grafička kartica s frekvencijom osvježavanja monitora, a na ovaj način se sprečava „pucanje“ slike i „istrzanost“ prikaza.
Današnji gaming monitori posjeduju i iznimno visoke frekvencije osvježavanja. Monitori s brzinom osvježavanja od 144 Hz postaju svojevrsni standard, a mogu se pronaći i monitori s frekvencijom osvježavanja od 240 ili čak 300 Hz. Kako bi se osigurala odgovarajuća propusnost potrebna za korištenje visokih rezolucija u kombinaciji s visokim frekvencijama, moderni monitori koriste napredna video sučelja poput HDMI-a 2.1 ili DisplayPorta.

Konzole 2000. godine

PlayStation 2 je još uvijek najprodavanija igraća konzola svih vremena. Može li je PS5 nadmašiti? Kada smo te davne 2000. godine u Vidilabu imali ekskluzivnu priliku testirati Sonyjev PlayStation 2, čak 6 mjeseci prije službenog izlaska, po prvi smo puta morali priznati da se konzolaški gaming počeo opasno približavati PC gamingu. Svaka čast prvom PlayStationu (PSX), koji se pojavio iste godine kada i časopis VIDI (1994.), i na velika vrata doveo igranje u dnevnoj sobi u brojne domove širom svijeta, no „dvojka“ je konzolaški gaming podigla na potpuno novu razinu. Razlika koju je unijela nova generacija PlayStationa u odnosu na prošlu bila je možda najveća u povijesti, kako u vizualnom, tako i u hardverskom smislu. Grafika koju su nudile igre za PS2 otišla je daleko iznad pikselizirane slike koju su donosili PSX naslovi te se približila 3D grafici na gaming računalima, mada su ona u tehničkom smislu i dalje bila nedostižna.

Iako su mnogi „stručnjaci“ tvrdili da je PS2 slabiji od svojih tadašnjih konkurenata Xboxa i Nintendo GameCubea, prodajni rezultati Sonyja od početka prodaje bili su fantastični, a prvi veliki ekskluzivni hitovi Gran Turismo 3: A-Spec i Tekken Tag Tournament brzo su pokazali velike mogućnosti Sonyjeve konzole i stvorili „kult Plejke“ koji i dandanas traje. Taj kultni status konzoli su dodatno zacementirale GTA igre i Metal Gear Solid 2: Sons of Liberty, dok je „obrnuta kompatibilnost“ koja je omogućivala igranje igara s CD-a za PSX dodatno ojačala tržišnu nadmoć Sonyjevoj konzoli.

Gledajući isključivo u hardverskom smislu, PlayStation 2 je s MIPS R5900 Emotion Engine procesorom takta od 294,912 MHz, grafikom koju je omogućio Graphics Synthesizer od 150 MHz, 32 MB RDRAM-a (sistemskog RAM-a) i 4 MB eDRAM-a (video RAM-a), bio solidno „računalo“ za to vrijeme, a dojam je posebno pojačan DualShock 2 kontrolerom i EyeToy web kamerom koja se prodavala zasebno i omogućila je podržanim igrama da koriste računalni vid i prepoznavanje gesti. Kombinacija odličnog hardvera i vrhunskih igara omogućila je PlayStationu 2 da se proda u čak 155 milijuna primjeraka pa je do današnjeg dana ostao najprodavanija igraća konzola na svijetu.

Konzole 2021. godine

Sonyjeva igraća konzola PS5 opako se približila gaming računalima kao niti jedna prije pa ne čudi što je od samog starta prodaje potražnja bila toliko velika da su zavladale nestašice koje će još dugo potrajati
Kao što vjerojatno dobro znate, osim novih Nvidijinih grafičkih kartica RTX 3060 Ti, na tržištu trenutno vlada i velika nestašica Sonyjevih PS5 konzola. Mada su nestašice dobrim dijelom izazvane smanjenjem kapaciteta proizvodnje komponenti u tvornicama TSMC-a, koji isporučuje procesore za AMD, činjenica je da je PS5 zbog ogromnog hypea, ali i hardvera koji se u njega ugrađuje, podigao jako puno prašine i izazvao enormnu potražnju koju Sony nije u stanju zadovoljiti pa je mnogim gamerima koji su ga prekasno prednaručili pokvario božićne i novogodišnje blagdane, a kako stvari stoje, mogao bi i uskršnje.
Za razliku od dizajna o kojem bi se moglo raspravljati u nedogled, ono što se nalazi unutar konzole doista je impresivno. PS5 pogoni osmojezgreni AMD Zen 2 procesor sa 16 threadova koji radi na 3,5 GHz (varijabilnoj frekvenciji), a za grafiku se brine GPU koji se temelji na AMD RDNA 2 procesoru koji omogućuje ray-tracing i radi na frekvencijama do 2,23 GHz te će vam omogućiti do 10,28 teraflopa snage. To znači da će vam pružiti 4K rezoluciju uz ray-tracing tehnologiju na zaslonima od 120 Hz, a mada je trenutno ne podržava, u budućnosti bi trebao podržavati i 8K rezoluciju. Konzola se spaja na TV pomoću HDMI izlaza s podrškom za 4K 120 Hz televizore i VRR (Variable Refresh Rate) specificiran za HDMI 2.1, koji omogućuje televizoru prilagođavanje frekvencije osvježavanja “framerateu” kroz izlaz konzole.

Mada je hardver u PS5 konzoli već sam po sebi impresivan, mnogim gamerima koje previše ne zanimaju gigaherci učinit će se da je novi DualSense kontroler najveći napredak koji donosi nova konzola u odnosu na PS4. Mada se u osnovi temelji na DualShock 4 tehnologiji, novi kontroler je po nama najbolji kontroler za upravljanje igraćim konzolama svih vremena. Za to se brinu 2 aktuatora koji su zamijenili klasične vibrirajuće motore i stvaraju dinamičke vibracije koje će u vašim rukama simulirati trzanje oružja, kvrgavu cestu, vjetar, klizanje na ledu, eksplozije i druge stvari, s time da su ti osjećaji «stereo» jer vam mogu dolaziti za svaku ruku drugačije. Nadalje, kontroler krase i takozvani «adaptivni okidači», pa ćete osjetiti različite razine sile, pritiska i napetosti dok pucate, zatežete luk i strijelu ili naglo zakočite tijekom virtualne jurnjave cestom.
Ukratko rečeno, zahvaljujući vrhunskom hardveru i fenomenalnom adapteru, PS5 je trenutno najbolji i najisplativiji igraći hardver današnjice koji smo imali prilike testirati. Hoće li prodaja PS5 konzole u konačnici nadmašiti prodaju PlayStationa 2, saznat ćemo kroz nekoliko godina.

Televizori 2009. godine

Krajem 2000-ih godina LCD televizori postaju dominantan odabir većine kupaca, a inovativne tehnologije poput edge-LED-a omogućuju osjetno tanje televizore manje potrošnje energije. Usprkos recesiji i negativnoj ekonomskoj klimi koja se ponajviše vidjela u padu oglašavanja, televizori ravnog ekrana su 2009. godine doživjeli daljnji porast udjela na tržištu. LCD televizori tada su već dominantan odabir većine kupaca, a CRT televizori su stvar prošlosti.

U proljeće 2009. godine Samsung je predstavio prvi edge-LED TV, što je dodatno pridonijelo popularnosti LCD televizora. Premda se LED osvjetljenje kod LCD televizora koristilo i ranije, edge-LED tehnologija omogućila je znatno tanje televizore bolje kvalitete slike uz manju potrošnju energije. Tehnologija edge-LED uključuje veliki broj bijelih LED dioda postavljenih uz rubove zaslona kako bi osvijetlile niz reflektirajućih ploča, koje zatim usmjeravaju svjetlost naprijed i izvan ekrana.
Edge-LED tehnologija omogućila je iznimno tanke televizore. Samsung je tada predstavio tri edge-LED serije televizora, B6000, B7000 i B8000, koji su bili debljine od 3 cm. Osim toga, ova inovacija donijela je i smanjenje ukupne potrošnje energije, što je potom omogućilo pojavu televizora daleko većih dijagonala. Prvi edge-LED televizori bili su dostupni u dijagonalama od 40 do 55 inča.
Osim LED i LCD televizora, u to vrijeme plazma televizori i dalje zauzimaju značajni udio na tržištu, posebno kada govorimo o modelima velike dijagonale. Plazma televizori svojom su kvalitetom slike i dalje superiorni u odnosu na LCD televizore, ali većih su dimenzija i troše osjetno više energije. Većina tadašnjih televizora koristi HD ili Full HD rezoluciju (1920x1080 piksela) uz osvježavanje slike od 50 ili 60 Hz (100-200 Hz motion interpolacija). Većina uređaja koristi digitalne TV tunere, a HDTV, odnosno signal visoke definicije, polako postaje svojevrsni standard.

Korištenje televizora postaje sve interaktivnije, uz mogućnost povezivanja na Internet. Novi televizori u pravilu omogućuju bežično spajanje na željenu mrežu. Premda su televizori već tada posjedovali određene smart TV mogućnosti, tek od iduće, 2010. godine, počinje razvoj softverskih smart TV platformi koje omogućuju funkcionalnosti kakve poznajemo kod modernih televizora.
Predstavljanje edge-LED tehnologije u svakom je slučaju imalo veliki utjecaj na tržište televizora. Ponajprije je omogućilo daleko kompaktniji dizajn i manju potrošnju energije, što je donijelo televizore daleko većih dijagonala. U svojoj se osnovi edge-LED tehnologija i danas koristi kod većine modernih televizora.

Televizori 2021. godine

Moderni televizori postali su centrima interaktivne zabave u svakom domu, 4K rezolucija je svojevrsni standard, a tehnologije poput QLED-a i OLED-a donose vrhunsku kvalitetu slike. Moderni su televizori u proteklom desetljeću doživjeli snažnu transformaciju te su od klasičnih uključi-i-gledaj uređaja postali centrom interaktivne zabave u svakom modernom domu. Napredna Smart TV funkcionalnost, poboljšana interaktivnost, streaming servisi, mogućnost glasovnog upravljanja samo su neke od osobina modernih televizora. Osim toga, moderni televizori donose i napredne gaming mogućnosti, što ih čini idealnima za povezivanje s igraćim konzolama i gaming računalima.

Proteklih godina na tržištu televizora u fokusu su, dakako, bile najnovije tehnologije koje omogućuju daleko bolju kvalitetu. Komercijalno dostupni i cjenovno pristupačniji OLED televizori donijeli su vrhunsku kvalitetu slike, savršen prikaz crne boje i nestvarno tanke televizore. S druge strane, napredni LED televizori, poput QLED modela, ne zaostaju pretjerano za OLED-ima, a donose i određene prednosti po pitanju bolje maksimalne svjetline. U budućnosti možemo očekivati daljnji razvoj ovih dvaju tehnologija, a nove, poput primjerice micro ili mini-LED-a, već kucaju na vrata.
Dakako, moderni televizori ponajprije se ističu velikim dijagonalama i visokim rezolucijama. 55 inča je danas svojevrsni standard, a moderni televizori su danas dostupni u dijagonalama koje često dobrano premašuju 100 inča, dok, primjerice, najveći model posjeduje dijagonalu od 150 inča! Također, svi trenutno dostupni moderni televizori koriste 4K rezoluciju (UHD), s tim da sve više modela visoke klase dolazi s 8K rezolucijom. Velika količina piksela omogućuje daleko kvalitetniji i oštriji prikaz slike.
Za ponajbolju kvalitetu slike brinu se sofisticirani procesori slike s više jezgri. Kod najnovijih televizora koristi se također AI tehnologija za upscaling slike te prilagodbu zvuka i slike.

Još jedna od značajnih novih tehnologija kod modernih televizora je HDR (High Dynamic Range). HDR omogućuje osjetno bolju dinamiku slike, odnosno prirodniji i naglašeniji prikaz najtamnijih i najsvjetlijih detalja. Ovo zahtjeva izniman kontrast i visoku maksimalnu razinu svjetline, što se može postići kod modernih televizora.
Moderne Smart TV platforme iznimno su napredna softverska sučelja koja omogućuju streaming video sadržaja, instaliranje raznih aplikacija, korištenje interaktivnih servisa i, primjerice, upravljanje govorom. Napredne gaming mogućnosti uključuju podršku za game mode, VRR tehnologije, kao i auto low latency mode koji smanjuje ulazno kašnjenje (input lag).

Pametni satovi 2013. godine

Pametni satovi vrlo su kompleksan spoj ogromnog broja modernih tehnologija. Kao takvi, teško je reći tko je bio prvi jer su im se polagano dodavale funkcije kako je to tehnologija, kako hardverska, tako i softverska, dopuštala. Ozbiljniji kandidati koji su mogli više od samo slanja obavijesti na sat počinju se javljati poslije 2010. Motorolin Motoactv primjerice imao je 2011. mogućnosti praćenja broja koraka i GPS, kao i spajanje s BT slušalicama za glazbu. Mogao je skinuti kartu i prikazati vam položaj, kao i rutu kojom idete. Pravi zamah razvoja pametnih satova započinje u 2013. kada velik broj kompanija najavljuje svoje prve modele. Oni su se realizirali tokom 2014. koja se i naziva godinom kada su pametni satovi postali mainstream.

Pogledajmo tako Samsung Galaxy Gear, prvi “pametni” sat od Samsunga koji je imao atraktivne značajke za to vrijeme. Izašao je na tržište krajem 2013. godine, prije većine konkurentskih modela. Naravno, bila je riječ o uređaju prve generacije pa su se pokazali i neki nedostaci koje je Samsung pokušao popraviti izbacivši čak 6 modela tokom 2014. godine. Prvi Galaxy Gear izašao je već sa Super AMOLED zaslonom. Radilo se o kvadratnom zaslonu rezolucije 320 x 320 piksela i dijagonale 1,63 inča. Imao je solidnih 74 g te s dimenzijama od 56,6 x 37 x 11 mm bio je poprilično velik. Srce procesora bio je dvojezgreni Exynos 4212 SoC. No, za sat je jedna jezgra bila ugašena, a radni takt je prepolovljen na 800 MHz kako bi se uštedjela baterija. Zanimljiva je količina memorije od 512 GB RAM i 4 GB pohrane koja je omogućavala pohranu video i audio podataka. Sat je imao još i brzinomjer te žiroskop za preciznije praćenje aktivnosti. Kada je tek izašao na tržište, radio je s pojednostavljenom verzijom Androida, a njome se većinom upravljalo preko aplikacije na mobitelu, kao i jednostavnim gestama na samom satu. Zanimljivo, imao je i kameru od 1,9 MP, kao i više mikrofona za snimanje videa i fotografija.

Aplikacije su bile limitirane radi veličine i korištenja zaslona iako su se mogle sideloadati na sustav. Opća uporabljivost sustava u početku je bila dosta nestabilna, a Samsung je limitirao korištenje aplikacija van svog ekosustava. Sredinom 2014. ažuriranjem se Android sustav zamjenjuje njihovim Tizen OS-om koji poboljšava svaki aspekt sata, od trajanja baterije do responzivnosti, jer je puno lakši na limitiranom hardveru. Dizajn samog sata dosta je podijelio mišljenja, pogotovo jer je dio hardvera bio ukomponiran i u sam remen pa nije bio dovoljno savitljiv za sve korisnike.

Pametni satovi 2021. godine

Apple osvaja tržište. Nije teško reći da gadgeti ne postaju mainstream dok Apple ne napravi vlastitu verziju. Prvi Apple satovi krenuli su svojim smjerom te su naravno tehnološki zaostajali za ostatkom proizvođača, no dovoljno su se razlikovali da budu primijećeni na rukama korisnika te postali tražena roba Apple ekosustava. Danas se lako može reći da Appleovi satovi dominiraju s minimalno 50 % smartwatch tržišta, prema procjenama stručnjaka. Najnovija verzija 6 preuzela je gotovo sve napredne funkcije kao i konkurencija, a donose i vlastita jedinstvena rješenja.

Apple Watch Series 6 tako je postao pametni sat s naprednim funkcijama koje ne samo da prate vaš sport, već i opće tjelesno zdravlje. Najnaprednije funkcije tako uključuju mjerenje razine kisika u krvi koje je moguće dodavanjem još jednog senzora s donje strane sata. Od prošlog modela Appleovi satovi mogu mjeriti i EKG (naravno, ne u stručnom smislu) koji može ukazati na probleme kod rada vašeg srca. Kao i ostatak satova, Appleov također sada ima i Always-On OLED zaslon s ogromnim brojem atraktivnih pozadina, kako statičnih, tako i dinamičnih. Sat više ne služi za samo praćenje sporta, već vas aktivno navodi na vježbanje, pokazuje napredak, a može prikazati i video o pravilnom izvođenju vježbi, kao i uključiti virtualnog trenera koji će vas pratiti u vježbanju. Zaslon je sada i dosta svjetliji, dovoljno da se pročita i za vrijeme vježbanja na suncu. Dolazi u više verzija, ovisno o veličini koju želite, kao i povezivosti, radi li se o BT i WiFi modelu ili pak verziji s LTE čipom za čiji rad nije potreban mobitel uz vas kako biste mogli i bez njega na rekreaciju. Naravno, tu je i NFC za beskontaktno plaćanje koji upotpunjava senzore sata. Od grebanja ga štiti safirno staklo i čelični obrub. Rezolucija zaslona iznosi 448 x 368 piksela za vrlo oštar prikaz.

Pokreće ga Appleov S6 SoC koji koristi dvojezgreni procesor. Za memoriju ima 1 GB RAM-a i 32 GB pohrane. Napredne funkcije i jak zaslon naravno dolaze po cijeni baterije te na jednom punjenju u prosjeku izdrži jedan dan. Kako su satovi i izraz vlastitog ukusa, dolaze u velikom broju boja te se remeni lako skidaju s cijelim sekundarnim tržištem raznih izgleda i materijala. Napomenimo da su pametni satovi većine proizvođača okrenuti na njihov ekosustav te se isto odnosi i na Apple Watch. Jednostavno ga nije moguće povezati s Android mobitelima te će vam već za postavljanje trebati iPhone.

Grafičke kartice 2004. godine

Koliko su se razvile grafičke kartice od kada ih aktivno pratimo? Teško je dati apsolutan datum kada su se pojavile grafičke kartice, a s obzirom na njihov razvoj teško je dati i direktnu usporedbu s obzirom na funkcije koje su obavljale kroz povijest. Pravi 3D efekti došli su značajno kasnije te su u početku ovakve kartice bile korištene da ubrzaju specifične efekte kako bi se olakšao rad samog procesora. Zato smo kao točku odabrali GeForce 6 karticu, koju smo ekskluzivno imali priliku testirati prvi u Europi. Kartica je značajna iz više razloga, poput prijelaza na PCIe standard. Osim njega, ta godina označavala je i veliki skok u performansama koje su puno značile s obzirom na to da je te godine izašao i DOOM 3, veliki naslov s modernom grafikom koja je mnoge potaknula na upgrade. Nvidia je te godine izbacila GeForce 6 seriju kartica kojom, kako bi nadjačali konkurenciju, izbacuju i pregršt novih tehnologija. Naime, ATI, glavna konkurencija Nvidiji, prije nego ga je kupio AMD, polako je preuzimao solidan dio tržišta svojom ponudom i Radeon 9000 serijom kartica.
Dakle, riječ je o najnovijem GPU čipu, NV40, koji dolazi u dvije high-end konfiguracije: GeForce 6800 Ultra te standardna GeForce 6800. Flagship model stajao je 500 USD, dok je drugi koštao oko 300 USD. Razlika u cijeni dala je Nvidiji priliku da izbaci još dva međumodela u nadolazećem vremenu. Puni čip koristio je 16 pixel shadera, 6 vertex shadera i 16 TMU-a / 16 ROPs. Naravno, CUDA tehnologija došla je nešto kasnije. No, u usporedbi s generacijom prije, ove specifikacije bile su i duplo bolje. Čip je tiskan na IBM-ovom 130 nm procesu, a s 256-bitnim busom mogla se koristiti brza GDDR3 memorija s brzinama do 35 GB/s. Ovisno o proizvođaču kartice, dolazile su s 256 ili čak 512 MB memorije. Kartica je, po prvi puta, u potpunosti podržavala i tada najnoviji DirectX 9.0c standard s revolucionarnim dodacima poput shader antialiasinga, kao i s većim brojem mogućih linija za instrukcije shadera.

Izvana, kartice su koristile blower ventilator te su se ovdje već počeli pojavljivati modeli kojima je trebalo više od jednog PCIe slota. Kad smo već kod toga, ovo je bilo i ključno razdoblje kada se prelazilo s AGP na PCIe slotove - ipak su nudili duplo veću propusnost podataka od najbrže AGP tehnologije u to vrijeme. Naravno, postojali su modeli GeForce 6 kartica u obje verzije konektora s različitim performansama. Osim glavnog konektora, ovo su bile i prve kartice koje su trebale napajanje računala snage preko 200 W te su po prvi puta tražile dodatno napajanje direktno iz napajanja u obliku MOLEX konektora. Uz to, ovo je i prva kartica na kojoj se počinje implementirati i SLI mogućnost povezivanja dvije kartice. Napomenimo i da su nakon lansiranja imali velike probleme s količinama dobavljivih kartica.

Grafičke kartice 2021.

Nove tehnologije ulaze na scenu. Kao i 2004. kada je Nvidia napravila velik skok naprijed, isto se dogodilo i s najnovijom RTX 3000 serijom. Konkurenti su se ponovno počeli približavati Nvidiji po performansama te je uslijedio novi veliki skok u performansama. Nova RTX serija 3000 grafičkih kartica nalik GeForce 6 seriji iz 2004. ima velikih problema s količinom koja se može naći na tržištu, no radi samog skoka u performansama mnogi su spremni platiti i premium. Glavne tehnologije koje su u ovoj generaciji uistinu došle do izražaja svakako su dodatne jezgre unutar čipa koje ubrzavaju Real-time Ray tracing funkcije u cilju povećavanja realizma unutar igara. Naravno, ove mogućnosti značajno usporavaju rad grafičke kartice, često smanjujući performanse i preko 50%. Zato Nvidia ima i drugi set jezgri, takozvane Tensor jezgre, čiji je cilj značajno ubrzavanje AI funkcija i računalnog učenja. Ove jezgre omogućuju rad druge značajne tehnologije pod nazivom DLSS. Tehnički, grafička kartica tako renderira sadržaj u nižoj rezoluciji zajedno s Ray tracing efektima s bržim performansama, a Tensor jezgre i AI sustav onda povećavaju renderiranu rezoluciju na onu željenu. Tako se performanse koje se gube s Ray tracing tehnologijom dobivaju natrag.
RTX 3090 flagship je kartica u ovoj generaciji te ima neke uistinu impresivne performanse. Jedna od glavnih svakako je potrošnja, s obzirom na to da je snaga kartice sada 350 W, a Nvidia preporučuje da se koristi napajanje od barem 750 W za cijeli sustav. Drugi bitan detalj je i implementacija HDMI 2.1 standarda, kojim se preko jednog kabela omogućuje igranje na 8K HDR rezoluciji ili pak 4K @ 120 Hz performansama.

Nvidia je za ovu karticu prešla i na novi, manji proizvodni proces te se sada proizvodi na Samsungovih 8 nm. Preporučena cijena joj iznosi 1.500 USD što ju čini uistinu karticom specijalno namijenjenoj entuzijastima koji, naravno, trebaju i najmodernije monitore kako bi ju mogli iskoristiti. Naravno, ideja je i da se njome služi više ljudi osim samo gamera te s čak 24 GB radne memorije donosi atraktivne performanse i onima koji se bave renderiranjem ili editiranjem videa, streamanjem i sličnim zadacima, kao i programima koji se mogu ubrzati pomoću AI implementacije u kartici. Nvidia je, s obzirom na potrošnju energije, razvila i novi konektor za ove kartice, a ovo je i prvi puta da se referentna kartica proširila i preko trećeg PCIe utora kako bi se mogla adekvatno hladiti.

Mediji velikog kapaciteta 1997. godine

Od prvog DVD-a do USB sticka. Inicijalno nazvan Digital Video Disc, DVD medij svojim je, za ondašnje vrijeme velikim kapacitetom, zamišljen da zamijeni video vrpce koje nisu imale baš postojan zapis. Ubrzo je DVD postao iznimno popularan i izvan filmske industrije, „V“ kao Video u nazivu zamijenjen je izrazom Versatile. Godinama je DVD, kako za film, bio osnovni medij za distribuciju računalnih igara i programa te kao medij za pohranu arhive digitalnih podataka za dugotrajno čuvanje. Početkom 1997. Vidi donosi velik pregled DVD tehnologije, usporedbu s VHS-om i Laser Discom te pregled prvih dostupnih linijskih DVD reproduktora.

DVD se razvio u nekoliko formata od kojih su najpopularniji bili DVD-5 s jednoslojnim zapisom kapaciteta 4,7 GB te DVD-9 dvoslojnog zapisa kapaciteta 9 GB. Iz tih osnovnih formata proizašli su obostrani mediji duplih kapaciteta koji su se najviše upotrebljavali u prijenosnim kamerama.
2006. godine na tržite dolazi Blu-ray Disk koji zadržava dimenzije DVD diskova, no uz korištenje plavog lasera, kako mu i ime sugerira, povećava im se kapacitet na 27 GB. U verziji s dvoslojnim zapisom možemo pohraniti do 54 GB na jedan Blu-ray Disc. Valna dužina svjetlosti laserske zrake koja se koristi za Blu-ray iznosi 405 nm te je plave, tj. ljubičaste boje.

U vrijeme pojave Blu-ray diskova pojavio se i HD-DVD standard te se vodila žestoka bitka, kako u svijetu, tako i u našem Vidilab-u, koji standard će prevladati? Nakon detaljnog testiranja uređaja, medija i tehnologije, presudili smo u korist Blu-ray-a.
Ubrzo se pokazalo kako je i filmska industrija u potpunosti prešla na Blu-ray format, a pojavom PlayStation 3 konzole koja ga je koristila, i drugi su proizvođači obustavili proizvodnju HD-DVD uređaja te povećali proizvodne količine Blu-ray uređaja.

Pohrana podataka 2021.godine

Što koristimo danas? Danas se DVD, kao i Blu-ray diskovi, koriste doista rijetko, no ne možemo reći kako su zaboravljene tehnologije. Filmove većinom, umjesto na Blu-ray diskovima, gledamo putem streaming servisa, no streaming servisi obećavaju najviše 25 megabita po sekundi za gledanje 4K filmova, dok na Blu-ray diskovima postižemo oko 100 megabita u sekundi te time na Blu-ray diskovima možete očekivati i veću kvalitetu video sadržaja.
Umjesto diskova promjera 12 cm, danas radije koristimo USB stickove! Zatrebate li prijenosni medij ili medij za pohranu veće količine podataka, a pod svaku cijenu želite izbjeći cloud, najvjerojatnije ćete posegnuti za USB stickom. Danas imamo USB stickove veličina do 2 TB.
Kingston je 2017. godine predstavio USB stick DataTraveler Ultimate GT kapaciteta 2 TB.

Takav model od 2 TB može pohraniti do 70 sati 4K snimke. Uz brzine od 300 MB/s čitanja te 200 MB/s pisanja brži je od tradicionalnih vanjskih tvrdih diskova, što je dovoljno kako bi korisnici mogli brzo pristupiti i urediti video sadržaje ili druge datoteke bez zastajkivanja pri editiranju. Ovaj USB stick također je džepne veličine, a ima i metalno kućište od legure cinka otporno na udarce kako bi zaštitilo sadržaj diska gdje god krenuli.

Digitalni Fotoaparati 1994. godine

Analogna protiv digitalne fotografije. 1994. godine u Vidijevoj se redakciji koristio analogni fotoaparat. Analogna fotografija snima slike izlažući svjetlu pojedine okvire na kolutu filma. Film je izrađen od plastike i presvučen kristalima halogenida srebra koji potamne kad su izloženi svjetlosti, hvatajući negativne slike. Kada bi fotograf potrošio kompletan kolut filma, trebalo ga je odnijeti u mračnu sobu i razviti fotografije pomoću kemikalija.

Analogna fotografija, kažu fotografi koji su koristili film, ima veći dinamički raspon od današnje digitalne fotografije. To znači da su varijacije između svijetlih i tamnih tonova slike bile puno veće, što je bilo posebno izraženo u crno bijeloj fotografiji.
Analogna je fotografija imala i posebnu „toplinu“. Poput audiofila koji preferiraju analognu toplinu zvuka vinilne ploče spram digitalne preciznosti MP3-ca, isto tako fotografi preferiraju toplo filmsko zrno slika snimljenih s analognim fotoaparatima sa zrcalom i jednim objektivom (SLR). Topli filmski izgled izraženiji je kada se koriste filmovi vrhunske kvalitete.
Analognu fotografiju ’90-ih obilježio je i dijapozitiv koji se nerijetko koristio kako bi se film mogao skenirati bez potrebe za razvijanjem fotografija, a rotacioni skeneri mogli su uhvatiti zrno dijapozitiva i tako dobiti digitalnu sliku vrhunskih boja. Digitalni senzori slike pojavili su se prije 1990. godine, no tek do sredine ’90-ih nisu se masovno proizvodile digitalne kamere.
U ranim 90-ima, senzori slike (CCD) nisu imali sposobnost stvaranja visoko pročišćenih slika. Također, poluvodička memorija poput CompactFlash-a (CF), koja danas prevladava, u to je vrijeme bila preskupa. Bilo je teško predvidjeti hoće li kamera, koja je snimala sliku kao digitalni signal, biti široko prihvaćena.
1994. izašla je Apple QuickTake 100 kamera s 0.3 MP koju je proizveo Kodak za Apple. Mogla je snimiti 8 fotografija rezolucije 640 x 480 piksela. Cijena: $795.

Iste godine izašao je i Olympus VC-1100, sljedbenik Olympus VC-1000 digitalne kamere iz 1993. godine od koje se razlikovao zbog ugrađenog modema za prijenos slika, a o kojemu smo pisali u prvom broju časopisa Vidi.
1995. godine “EOS DCS” objavljen je zajedno s Eastmanom Kodak kao linija digitalnih fotoaparata za profesionalnu upotrebu, a kasnije u srpnju 1996. godine na tržište je izašao model za opće korisnike, PowerShot 600. Kao medij za snimanje koristio je CF ili PC karticu, a označio je pravi početak ere digitalnih fotoaparata tvrtke Canon. Iste je godine i Kodak izdao DC-25, njihovu prvu kameru koja koristi CF za pohranu fotografija.

Digitalni fotoaparati 2021. godine

Digitalna fotografija. Mnoge su prednosti digitalne fotografije. Danas je na pametnom telefonu kojega imate u džepu moguće fotografije prenijeti uživo i u realnom vremenu na daljinu. Jednostavnost editiranja fotografija te njihovog umnožavanja i prenošenja zasjenili su sitne nedostatke poput vrlo visoke cijene digitalnih fotoaparata, pojave šuma (noise) u slici i drugih odstupanja te nedostatka analogne profinjenosti tekstura fotografiranih objekata. Danas su nam dostupni razni Samsung i Xiaomi mobiteli koji imaju senzor rezolucije 108 megapiksela. No težite li vrhunskoj snimci, umjesto malenog senzora kakve koriste mobiteli ili akcijske kamere, treba posegnuti za Full Frame senzorom. Jedan takav koji svi priželjkuju isprobati je Sony Alpha a1 koji posjeduje Full-Frame Exmor RS BSI CMOS senzor od 50,1 MP. Sony Alpha a1 dolazi s inovativnom tehnologijom koja omogućuje neviđenu kombinaciju rezolucije i brzine te nudi nove dimenzije performansi snimanja. Sposoban je za kontinuirano snimanje 30 fps u 8K punoj rezoluciji, dok u 4K rezoluciji snima 120 fpsa 10-bitnog video zapisa. Nadalje, nudi osjetljivost do impresivnih ISO 102400 za snimanje pri slabom osvjetljenju.

Matične ploče 1997. godine

Već u ranim brojevima VIDI-ja napravili smo veliki test od 50 ploča, davne 1996. godine. 1997. - S dolaskom Pentium 2 procesora, na tržište polako dolaze za to vrijeme napredne ploče s novim 440LX čipsetom koji se, među ostalim detaljima, bavi implementacijom novih standarda, kao i većom propusnosti podataka kroz sustav. Časopis VIDI je tim povodom u svom 25. broju okupio čak 50 matičnih ploča sa starijim i novijim sustavom kako bi se vidjelo gdje optimalno potrošiti novce. Tada je većinu nagrada odnio ASUS, a za primjer ondašnje Best Buy opcije odabrali smo njihov P2L97S model, koji je u to vrijeme koštao 2067 kuna. Novost kod 440LX čipseta bilo je predstavljanje AGP utora, koji bi većom brzinom podataka ubrzao i rad “grafičkih akceleratora” toga doba. Osim AGP standarda, kojeg je naslijedio PCIe standard, počeli su se implementirati i SDRAM utori za radnu memoriju (naslijedio ih je DDR). SDRAM je imao veće potencijalne brzine od dotadašnje memorije, od koje su grafički akceleratori svakako zahtijevali da bude što brža.

ASUS P2L97S - Ploča je u VIDI testu dobila odlične rezultate te, kao i ostale u svojoj seriji, koristi 440LX čipset. Procesori kompatibilni s ovom pločom imaju brzine od 233 do 333 MHz. I u to vrijeme overclocking procesora je bio moguć te se ova ploča pokazala idealnim kandidatom za overclockiranje. DIMM utori za radnu memoriju – SDRAM – imaju ukupan kapacitet za 184 MB RAM-a, a podržavaju do tri keksa odjednom. Naravno, u to vrijeme je standard bio oko 64 MB RAM memorije. Ploča podržava i Ultra – ATA standard za tvrde diskove koji su u to vrijeme bili vrh ponude. L2 cache nalazio se na ploči te ga je implementirano 512 KB. BUS, iliti sabirnica, radila je na taktu od 66 MHz, iako je BIOS nudio podešavanje i do 100 MHz brzine. Ploča je imala solidnu količinu portova za ekspanziju s 4 PCI utora za razne dodatne mogućnosti te jedan novi AGP port (Accelerated Graphics Port) za grafički akcelerator nove generacije.

Radi se o PCI standardu s povećanim brzinama prijenosa podataka, a ima jedinstvenu namjenu. Uz to, na ploči se nalazi i implementirani SCSI kontroler s internim utorom za povezivanje s tvrdim diskom. Podržane brzine u to su vrijeme bile od 20 do 40 MB/s za diskove. Uz sve to, tu su i dva ISA porta za uređaje poput zvučnih ili mrežnih kartica toga doba. Kako se ipak radilo o boljoj Asusovoj ploči, imao je i BIOS bogat mogućnostima, koje su uključivale i kontrolu ventilatora te javljanje temperature sustava, kao i voltaže.

Matične ploče 2021. godine

Kako ploče stoje danas? PCIe 4.0 donosi nove mogućnosti u moderne sustave, do sada ekskluzivno na AMD platformi, no izgleda kako će ih i Intel konačno implementirati ove godine. Dobar dio portova i konektora iz davnih dana danas su zamijenili daleko brži standardi, no također im se smanjio broj te su sada generalno podržani od strane svih dodatnih uređaja u obliku PCIe utora. Također, brojni čipovi, poput Northbridgea, kao i Southbridgea, te cache memorija i integrirana grafička komponenta sada su kompletno ukomponirani u sam procesor te više nisu na matičnoj ploči. Ono što danas muči sustave i dalje je propusnost podataka kroz sustav. Sva interakcija prolazi kroz PCIe linije te, naravno, što je sustav napredniji, to više linija podržava. Standardno, 16 linija ide direktno na PCIe utore u koje generalno ide grafička kartica, no postoji pregršt drugih mogućnosti, od mrežnih, zvučnih i drugih kartica. PCIe 4.0 velika je stvar jer za duplo povećava propusnost po liniji, što, pak, otvara nove brzine kod SSD pohrane, koja svakih nekoliko mjeseci probija rekorde s bržim i bržim opcijama.

ASRock X570 PG Velocita

Trenutno najbrži čipset jedini je koji u potpunosti podržava PCIe 4.0 standard te radi njega mora imati i aktivno hlađenje jer obrada tolikih podataka ipak kao rezultat ima i zagrijavanje. Ploča podržava i ogroman broj procesora iz serija 2000, 3000, 4000G, kao i najnoviju seriju 5000 procesora. Procesori koje ova ploča podržava dolaze sa i bez integrirane grafike, mogu imati do 16 jezgri / 32 threada, a postižu do 4,9 GHz brzine. Četiri DDR4 utora podržavaju do 128 GB RAM memorije s brzinama i preko 5000 MHz. Ova ploča, kao i sve high-end ploče najnovijih čipseta, ima već ugrađenu WiFi 6 karticu sa svim prednostima novog standarda. Uz to, dobivate i Killer 2.5G LAN priključak, koji je napokon počeo mijenjati standardni Gigabit standard u mainstream segmentu. Kada pričamo o USB konektorima, ponovno zahvaljujući PCIe 4.0 standardu imamo 3x USB 3.2 Gen2 priključka na ploči i 10x standardnih USB 3.2 Gen1 konektora, što sprijeda, što straga.

PCIe 4.0 se direktno povezuje i na moderne diskove za pohranu s čak četiri linije direktno do procesora preko NVMe standarda, a nedavno je predstavljen i SSD u M.2 formatu s brzinama čitanja do 7.000 MB/s, čisto za usporedbu koliko se daleko otišlo kroz sve ove godine. Ploča ima i pripremu za Thunderbolt 3.0, no ipak morate kupiti ASRockovu PCIe karticu kako biste dobili takvu funkcionalnost, ali onda imate mogućnost povezivanja do 6 uređaja koji podržavaju Thunderbolt 3 standard u lanac bez ikakvih problema. Kada gledamo generacijski, jasno je koliko se promijenio i dizajnerski jezik kod ploča. Dok su se davnih dana skrivale u kućišta, danas ih se ponosno pokazuje svijetu.

Mobilni telefoni 2007. godine

Mobilni telefoni svoju su „pamet“ dobili nakon 2000-ih, a sve do pojave Windows Mobile, PDA uređaja na Palm OS-u i Nokia mrcina na Symbianu, GSM svijetom vladali su feature telefoni. Kada je časopis Vidi kretao, polako su se u mainstream probijali pametni telefoni, koji su umjesto ogromnih cigli postajali manji uređaji koji stanu u ruku. Te 1994. godine, kada je izdan prvi broj Vidija, Nokia je lansirala model 232 koji je bio u Candy Bar izvedbi i prepoznat po tome što ga je u filmu Clueless nosila glavna protagonistica, koju je utjelovila Alicia Silverstone.

Vidi nije pratio tržište prijenosnih telefona u svojim prvim godinama. Krajem 2000. godine predstavljen je apsolutni kralj feature telefona, model Nokia 3310, koji je imao monokromatski ekran od 84x48 piksela, izmjenjivu bateriju i brojne funkcije prvi put viđene na telefonu. Legendarni čvrsti model imao je chat opciju u kojoj se mogla pisati dulja SMS poruka do 459 znakova te se gledati u thread načinu. Telefon je imao kalkulator, štopericu i četiri igre, od kojih je najpopularnija bila Snake II.
U to vrijeme Vidi je imao poseban prilog Mobile Box, a 2005. godine napravili smo prvi usporedni test pametnih telefona u kojemu je u konkurenciji Windows Mobile, Palm OS i Symbian uređaja Grand Prix odnijela Nokia 6680, koja je imala ARM-9 procesor na 220 MHz, podršku za 3G mreže i dvije kamere - selfie kameru s rezolucijom slike od 640x480 te stražnju od 1280x960 piksela. Sa 6680 mogli ste imati navigaciju, video pozive i email klijent koji je mogao sinkronizirati outlook poštu.

No prava revolucija stigla je dvije godine kasnije kada je Steve Jobs predstavio prvi Apple iPhone. Iako su u to vrijeme postojali telefoni s odličnim QWERTY tipkovnicama, stylusima i raznolike varijante pametnih telefona, iPhone je to sve stubokom promijenio. Imao je samo jednu tipku, a po sustavu se navigiralo prstima. Ta radikalna promjena dovela je kroz par godina do odumiranja dotada velikih brendova i novog poretka u kojemu sve pametnije telefone proizvodi Apple i konkurencija iz kasnije predstavljenog Android operativnog sustava. Prvi iPhone imao je podršku za 2G mrežu, Samsungov procesor na 620 MHz, 128 MB radne memorije i 4,8 ili 16 GB internog prostora. Na 3,5’’ ekranu imao je rezoluciju od 320x480 piksela i uveo je senzore kao što su akcelerometar, senzor blizine i ambijentalnog svjetla. Sa stražnje strane imao je 2 megapikselnu kameru.

Pametni telefoni 2021. godine

Moderni telefoni višestruko su snažniji od starih računala, a s mnogobrojnim funkcionalnostima zamijenili su i fotoaparate, kamere, telefone, djelomično računala, media playere te mnoge druge uređaje. U odnosu na prve touch screen pametne telefone koji su išli ekranom oko 4 inča, da bi se kroz koju godinu pojavila tada ogromna veličina od 5,5’’ koje su imali tzv. Phableti, sada su uobičajeni smartphoneovi blizu 7’’. To se povećanje omogućilo boljim tehnološkim rješenjima zaslona koji sada gotovo nemaju rubova, selfie kamere su uklopljene u ekran, a sve tipke su digitalne.

Nedavno predstavljeni Samsung Galaxy S21 Ultra trenutačno je na vrhu Android piramide, a njegove specifikacije u usporedbi s prvim pametnim telefonima su kao znanstvena fantastika.
Počnimo od ekrana, koji je AMOLED s fenomenalnim prikazom boja, ogromnim kontrastom i jednostavno miljama ispred prve generacije dodirnih ekrana u svakom pogledu. Osim što je rezolucija narasla pa je na 6,8 inčnoj dijagonali koliku ima S21 Ultra, gustoća piksela je velikih 515 ppi.
Nisu se promijenile samo dimenzije, već je i ono ispod vanjštine značajno drugačije. Umjesto jednojezgrenog procesora na 650 MHz, standard kod današnjih modela je osmojezgreni procesor koji kuca na visokim radnim taktovima do 2.9 GHz.
Najjači pametni telefoni imaju i golemu količinu radne memorije, pa je najnoviji Samsungov flagship opremljen s 12, odnosno 16 GB, čime se ne može pohvaliti niti većina laptopa. Snaga ARM arhitekture toliko je narasla da se dogodio i proces implementacije u prijenosna računala, kao što je to napravio Apple sa svojim M1 čipsetom kojeg je ugradio u MacBook prijenosnike.
Vjerojatno najdramatičniji korak naprijed dogodio se u području kamera. Od jedva upotrebljivih skromnih foto mogućnosti stigli smo do kamere od 108 megapiksela s optičkom stabilizacijom, periskopskih kamera, ultraširokih i telefoto, sve u jednom telefonu. Kamere imaju AI poboljšanja koja popravljaju fotografiju.

S novim telefonom je moguće dobiti fotografije odlične kvalitete čak i u lošijim svjetlosnim uvjetima. Prvi iPhone imao je podršku za 2G mreže, a pametni telefoni, čak i oni niže klase, imaju podršku za superbrzu 5G mrežu, pri čemu je i postojeća 4G infrastruktura daleko brža od one prije 14 godina.

Windows 1995. godine

Windows 95 je „Startao“ revoluciju operativnih sustava kakve danas znamo, a mogli ste ga kupiti na čak 13 floppy disketa. Sredinu devedesetih obilježio je novi početak. Početak svega. Počeo je izlaziti Vidi, a taman je izašao i za to vrijeme revolucionarni operativni sustav Windows 95, koji je vinuo Microsoft u dotad neslućene visine. Postoji li za tu prigodu bolja referenca od Windowsovog „Starta“. Najavljivan uz zvukove pjesme Start Me Up grupe Rolling Stones, Start je bio doista revolucionaran iskorak u neki novi početak. Donio je nevjerojatno bolju organizaciju i uporabljivost OS-a. Značajno napredniji od Windows 3.1 inačice, Windows 95 je 32-bitni operativni sustav. Izašao je na ljeto 95-e, a nedugo zatim nadograđen je s brojnim čudesima modernih tehnologija.

Ako ste bili široke ruke i kupili Plus paket, što bi se moglo definirati kao ekspanzija za neku računalnu igru, dobili ste mnoštvo dodatnih programa i alata za Windowse, poput popularnog 3D Pinballa, koji je kasnije postao sastavni dio sustava, ili ono bitnije, Internet Explorer. To plavo slovo E na tirkiznoj pozadini Windowsa uvelo nas je u magični svijet Interneta, iako smo sve tražili preko AltaViste i da bi se uopće spojili na Internet, morali smo proći nekoliko minuta dugu akustičnu torturu internetskog modema.
Windows 95 je donio revoluciju i PC igračima s fantastičnim API-jem DirectX. Isti je ponudio brojna unaprjeđenja za grafiku, zvuk i upravljivost PC igara te utabao put PC-u kao dominantnoj platformi za igranje, tim više što je tad Microsoft bio važan igrač na tržištu, pogotovo kad se radilo o strateškim i avanturističkim igrama.

Kako su rijetki u to vrijeme imali skupocjeni CD čitač, Microsoft je izdao Windows 95 i u verziji na floppy disketama. Ta verzija je bila na 13 disketa, dok su kasnije verzije došle do brojke od čak 26 disketa. Dok danas instaliravamo OS s USB sticka na ultrabrzi SSD za nekoliko minuta, takva instalacija je trajala cijeli vikend te je bila izuzetno složena i maratonska borba, za vrijeme instalacije i nakon. Naime, iako je deklariran kao plug-n-play operativni sustav, nikad nisam doživio da se neki komad hardvera instalirao sam od sebe. Prolazili bi kroz brojne diskete za drivere komponenti matičnih ploča koje bi čuvali kao oko u glavi, obično sve u istoj kutiji. Pisač bi bilo pravo umijeće instalirati i nikad ne bi ispalo dobro iz prve. U to vrijeme, često smo i reinstaliravali računalo, popularno „preformatiranje Windowsa“, jer je to bio jedini način za kvalitetnu optimizaciju. Zvuči li kao neka bolja vremena? Obožavali smo svaki trenutak.

Windows 10 2021. godine

Dvadeset godina kasnije izlazi Windows 10, operativni sustav za sva vremena i za sve platforme. Zapravo je poprilično neobičan podatak da je između Windowsa 95 i Windowsa 10 prošlo samo dvadeset godina, minus jedan mjesec. Windows 10 je toliko napredniji proizvod da se čini kao cijela vječnost. Dok je Windows 95 dijete informatizacije kućanstava u devedesetima, Windows 10 se može opisati jedino kao dijete Interneta.

Baš kako današnji klinci odrastaju na društvenim mrežama, tako je i Windows 10 začet na nekim sasvim drugim temeljima drugih vremena. Dok smo devedesetih i početkom dvijetisućitih svake tri-četiri godine kupovali novi OS, danas su druga vremena. Novi CEO, novi Microsoft, nova filozofija. Dajemo svima Windows 10, to je naš OS za sva vremena i svaku sljedeću nadogradnju dobit ćete besplatno. S oprezom smo prihvatili „igru“ i nadogradili „sedmicu“ obećanom besplatnom nadogradnjom, još tamo u ljeto 2015. I od tad traje ljubav s „desetkom“. Microsoft nas svake godine počasti novim značajkama i mogućnostima OS-a, pa je kroz godine Windows 10 evoluirao od minimalne nadogradnje „osmice“ do jednog respektabilnog OS-a bez prave konkurencije.
Microsoftova filozofija je jedno sučelje između desktop računala, prijenosnika, telefona, konzola i drugih gadgeta te responzivan dizajn i jak ekosistem kroz sve uređaje i programe. I dok s telefonima nikad više nisu uhvatili korak s Googleom i Appleom, ta filozofija se pokazala odličnim pristupom za veći OS, koji se sad može u potpunosti upravljati touchscreen naredbama, što je Microsoft odlično demonstrirao kroz fantastična hibridna Surface računala koja su zapravo esencija Windowsa 10.

Uz pomno planirane poteze, Windowsi briljiraju na svim frontama. Dugo vremena opskurni Internet Explorer zamijenjen je brzim i kvalitetnim Edge preglednikom baziranom na Chromiumu. DirectX se razvija kroz već 12. generaciju, a nedavno je dobio Ultimate inačicu koja podržava varijabilno osvježavanje slike, ray tracing tehnologiju i brojne druge tehnologije, a koji je osnova za nove igre na PC-u i novoj generaciji Xbox konzole.
Windowsi su prešli dalek put od 95-ice do danas u tako malo vremena. Danas su Windowsi jedan veliki, kvalitetni i stabilni servis, odnosno tako ih vidi Microsoft, a njihovim korisnicima zbog toga nikad nije bilo bolje. Ipak su ovo bolja vremena!

Procesori 2000. godine

Pogledajmo pobliže vječnu bitku Intela i AMD-a u borbi za svakog korisnika računala. 1994. – Godina kada se časopis VIDI počeo tiskati bila je vrlo značajna na području procesora. Na tržištu su se počeli pojavljivati prvi Pentium procesori s x86 arhitekturom od Intela. No, imali su vrlo visoku cijenu te se pokazali nepouzdanima u specifičnim situacijama. Prava borba vodila se još oko i486 procesora, koji su tada bili brži od prvih Pentium procesora. Intel je sudski onemogućio AMD-u da na tadašnje procesore, poput popularnih DX2 modela, stavlja njihov mikrokod te su se dalje proizvodili s vlastitim rješenjima. Novi modeli imaju N oznaku (No ICE), a jedan takav model i dalje se nalazi u VIDI redakciji. Bitno je istaknuti da je u ovo vrijeme AMD još mikroprocesore proizvodio u mainstream segmentu kao nešto jeftiniju zamjenu za Intelove procesore s višim radnim taktom i time nešto boljim performansama od originalnih Intelovih procesora. Ovi procesori imali su radni takt od 50 do 100 MHz te godine, a bili tiskani na 500 nm proizvodnom procesu.

AMD Athlon 1000

2000 – Ove godine vodila se velika bitka između Intela i AMD-a oko 1 GHz radnog takta i koji će proizvođač biti prvi s procesorom na tržištu. AMD je ovdje prvi predstavio nove procesore početkom ožujka i izjavio kako će se procesori uskoro naći na tržištu u računalima partnera. Par dana kasnije, Intel je izjavio kako su oni zapravo prvi na tržištu s 1 GHz procesorima, jer iako su zakasnili s najavom, njihovi novi procesori krenuli su s distribucijom par tjedana prije same najave. Tako da se sve svelo na par dana razlike u lansiranju, a s obzirom na to da su se oba procesora prodavala unutar OEM sustava poput DELL-a, sam datum lansiranja ovisio je i o lansiranju kompletnih sustava. AMD je 1 GHz postigao sa svojim Athlon 1000 procesorom, koji je koristio K7 arhitekturu te bio najbrži u seriji procesora koji su se prodavali te godine. Kada je izašao koštao je 1.299 USD, dok su kompletna računala prelazila 3.000 USD. Ovi čipovi tiskani su na 180 nm proizvodnom procesu sa 64 KB L1 + 512 KB L2 cache memorijom bez integrirane grafičke komponente.

Premium PC dolazio je još sa 128 MB RAM memorije te tvrdim diskom od 30 GB. Intel je 1 GHz postigao s Pentium III procesorom, koji je koristio Coppermine arhitekturu i bio je tiskan na 180 nm proizvodnom procesu. Dok su verzije sa sporijim radnim taktom često bile bez heatspreadera, Intel je na brže modele počeo stavljati heatspreader kako bi se osiguralo bolje prianjanje hladnjaka na sam čip. Napomenimo da su ovo bili 32-bitni procesori.

Procesori 2021. godine

Kako konkurenti stoje danas? AMD je dugo vremena oko svoje Bulldozer arhitekture počeo značajno kasniti za Intelom, a glavni razlog tome bilo je njihovo kockanje s drugačijim pristupom dizajnu procesora. Dok je Intel počeo implementaciju hyperthreadinga kako bi bolje iskoristio fizičke jezgre, AMD je išao s djelomičnom brute force taktikom. Čipovi su imali veći broj fizičkih jezgri (do 8), no kako bi mogli zauzdati temperature i biti cjenovno konkurentni, jezgre su bile podijeljene u 8 odvojenih integer jedinica, dok su se Floating Point operacije dijelile u samo četiri različite “jezgre”. Tako je procesor tehnički bio 8-jezgreni samo kod specifičnih instrukcija, za što je AMD bio i tužen. Intel je dugo nesmetano tako imao apsolutnu dominaciju sa svojim četverojezgrenim mainstream procesorima koji su imali do 8 threadova.

Ryzen 5950X

Danas je AMD sa sada već trećom iteracijom ZEN arhitekture usavršio svoj san o velikom broju jezgri. Također su preuzeli Multithreading pristup optimizaciji rada jezgri te svaki procesor ima dupli broj threadova naspram jezgri. No, ovdje se Intel i AMD razilaze te AMD procesor dijeli na manje čipove gdje svaki ima do osam fizičkih jezgri i glavni čip koji sadrži ostatak integriranih sustava. Tako se optimizira zagrijavanje procesora, same jezgre mogu se raditi na manjem proizvodnom procesu (7 nm), dok je ostatak sustava na jeftinijem i većem proizvodnom procesu. Dok se AMD s novim procesorima ne može mjeriti s Intelom po brzini jezgre, u mainstream procesor mogu nagurati do 16 fizičkih jezgri s 32 threada u slučaju Ryzen 9 5950X modela, što je daleko više od Intelove ponude. Njihovi procesori su, naravno, odlični i za gaming, no pogotovo sjaje jednom kada im možete iskoristiti sve jezgre, mahom u profesionalnim aplikacijama. Intel s druge strane i nakon dugog niza godina muku muči sa svojim zastarjelim proizvodnim procesom te i dalje mainstream čipove printa na 14 nm. No, rješenje je za sada našao u optimizacijama koje im omogućuju da svoje mainstream procesore iz tvornice šalju s radnim taktom koji bez problema dostiže 5,3 GHz ako ga naoružate optimalnim hladnjakom. Broj jezgri i oni su podigli na 8 fizičkih sa 16 threadova, jednom kada je AMD počeo gristi s performansama. Visok radni takt ima ogromne benefite kod aplikacija koje koriste mali broj jezgri, a poseban benefit može se dobiti u gamingu u obliku čistih fps performansi, kada ciljate na igranje s vrlo visokim fps-om (144+ fps) i FullHD rezolucijom. Naravno, iza sebe imaju i druge prednosti, poput naprednih instrukcija te integrirane grafike u svim rangovima mainstream ponude.