Sigurno ste se u svojim veselim životima već susreli s pojmom – nedodirljivi. Ne mislim tu na ljude s one strane zakona koje ruka pravde teško može dodirnuti ako su spretni u migoljenju kvarnim i za njih presporim sustavom.
Potreba ljudskih bića da prošire svoje mogućnosti djelovanja na majčici Zemlji počela je onog trenutka kada smo prestali koristiti ruke u šetnji travnatim savanama i njima počeli raditi zanimljivije stvari koje su nas dovele sve do ruba našega sunčeva sustava.
Jedan, dva, tri… četiri, pet, šest… sedam, osam… nos ti… hm. BROJANJE. To je ono što počnemo raditi čim progovorimo u druženju sa svojim malenim prijateljima prije no što nas teta u vrtiću krene pozivati na jutarnju užinu.
Kao veliki ljubitelj SF-a uvijek sam naravno vidio dobre strane u ovladavanju novim tehnologijama i vjerovao da će svaki novi tehnološki izum biti zgodan dodatak na putu prema potpunom i ispunjenom civilizacijskom vrhuncu, svojevrsnoj ekstazi.
Već sam u drugom razredu osnove škole morao tek naučenim pisanim slovima napisati što želim biti u životu. Pitanje je bilo jednostavno, ali odgovor koji će odražavati moju želju pomalo preplašenoga klinca utonulog iza drvene klupe baš i nije.