Lightsaber
Iduće godine obilježava se pedeset godina od izlaska prvog Star Wars filma, preko kojeg smo prvi put upoznali viziju budućnosti - ili možda daleke prošlosti - koja već desetljećima zaokuplja maštu generacija kroz filmove, serije, stripove i videoigre. Interes za novim sadržajem pritom ne jenjava, pa ćemo u trenutku čitanja ovog članka već uživati i u novoj avanturi iz daleke galaksije, „The Mandalorian and Grogu“. U međuvremenu je uznapredovala i naša, zemaljska tehnologija, pa idemo provjeriti jesmo li se dovoljno približili viziji koju je George Lucas predstavio prije gotovo pola stoljeća, da bi neke tehnologije iz slavne franšize danas već bilo moguće ostvariti.
Svjetlosni mač Jedija je u popularnoj kulturi možda i najprepoznatljiviji simbol Star Warsa, izvor: Lucasfilm, Star Wars: Episode I – The Phantom Menace (1999)
Dodavanje soli u mlaz je Hacksmithu omogućilo različite boje lightsabera, izvor: Hacksmith Industries / https://www.hacksmith.com/projects/lightsabers
Hologrami
Isto tako su ikonični i hologrami - plavkaste figure koje lebde u zraku i u galaksiji služe kao videopozivi uživo, snimljene poruke, televizijski prijenos ili kao video projektor za prikaz objekata. Jedna od najpoznatijih scena iz Star Wars je ona u kojoj princeza Leia preko holograma poručuje: „Help me, Obi-Wan Kenobi. You’re my only hope.“ Začudo, holograme već koristimo u stvarnom svijetu, no za razliku od holograma u Star Warsu, stvarni hologrami najčešće podrazumijevaju 2D optičke zapise kakve primjerice viđamo na novčanicama. Holograme poput Leine poruke pak nećemo moći tako lako vjerno replicirati, jer današnje tehnologije zasad mogu ostvariti tek dio funkcionalnosti takvih holograma.
Jedan primjer su AR naočale, koje mogu preko stvarnog svijeta projicirati digitalne elemente u obliku 3D objekata, pa korisnik vidi kombinaciju fizičkog i virtualnog prostora. Na taj bi se način mogao simulirati hologram koji lebdi u zraku, premda samo osoba koja nosi naočale vidi projekciju. Drugi primjer su tzv. koncertni hologrami koji se koriste za projekciju virtualnih ili čak preminulih izvođača na pozornici, iako konceptualno zapravo nisu poput holograma iz filmova. U ovom slučaju radi se o verziji tehnike Pepper’s Ghost, gdje se slika projicira na skriveni ekran, a zatim reflektira preko prozirne folije pod kutem. Ovo publici stvara iluziju da izvođač lebdi u prostoru, ali to nije pravi 3D objekt koji se može slobodno promatrati iz svih kuteva.
Poznata scena s hologramom je poruka kraljevne Leie iz prvog Star Wars filma „A New Hope“, izvor: Lucasfilm, Star Wars: Episode IV – A New Hope (1977)
Vjerojatno je danas Star Wars hologramima najbliži volumetrijski prikaz, tehnologija koja stvara trodimenzionalnu sliku vidljivu iz više kuteva bez potrebe za nošenjem AR naočala ili VR headsetova. Takvi sustavi odaju dojam holograma koji postoji u prostoru i koji se može obilaziti. Čak niti kretanje holograma ili govor nisu glavna prepreka, jer volumetrijski prikaz već može prikazivati animirane 3D objekte koji se mijenjaju kroz vrijeme, dakle „hologram“ se može micati, okretati ili gestikulirati. Problem može biti što su današnji sustavi ograničeni rezolucijom i brzinom osvježavanja, pa pokreti ne izgledaju uvijek realistično, no riječ je o tehničkim ograničenjima koja će se s daljnjim razvojem tehnologije postupno smanjivati. Što se zvuka tiče, tu nema velikog problema jer se zvuk jednostavno može sinkronizirati sa samim prikazom preko običnih zvučnika.
Prema tome je hologram koji se kreće i „govori“ već sasvim izvediv, te nedostaje još tek dovoljno praktično i kompaktno sučelje koje bi zamijenilo današnje sustave za volumetrijski prikaz, koji često zahtijevaju prozirne komore unutar kojih se projicira 3D prikaz, kako bi se hologramske projekcije mogle približiti idealu iz filmova. Možda ćemo jednog dana, umjesto telefonskih poziva ili WhatsApp videopoziva, jednostavno poslati vlastitu hologramsku projekciju sugovorniku i razgovarati kao likovi iz Star Warsa.
Prozirna komora oko volumetrijskog prikaza služi kao optički medij na kojem se stvara i prikazuje 3D slika, izvor: Wikimedia Commons, „VX1 DICOM“ (2019), CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/wiki/File:VX1_DICOM.jpg
Droidi
Ako postoji područje u kojem smo se tehnologiji iz Star Wars možda najviše približili na razini čitave industrije, onda su to droidi. U svijetu Star Warsa oni su prisutni doslovno na svakom koraku i dolaze u bezbroj oblika, od prevoditeljskih droida, preko droida za navigaciju svemirskih brodova, pa sve do borbenih droida. Iako se kod nas gotovo uvijek koristi samo naziv „robot“ umjesto „droid“, ove kategorije su konceptualno vrlo blizu u nekim segmentima. Robot je bilo koji autonomni stroj koji izvršava određene zadatke, poput industrijske robotske ruke. Za droid bismo mogli reći da je specifična vrsta robota (naziv izveden iz riječi android) koji je sličniji ljudima u ponašanju, a najpoznatiji primjeri po tom pitanju iz Star Warsa su C-3PO i snalažljivi R2-D2.
Napreci u senzorima i robotici omogućili su tvrtkama poput Boston Dynamics i Tesle da razviju humanoidne robote koji mogu hodati i odrađivati jednostavne zadatke, dok startup Figure AI već radi na osobnim humanoidnim robotima koji bi jednog dana mogli pomagati u kućanstvu. Uz računalni vid i strojno učenje, tu je važna i AI revolucija, s time da je kod nje i dalje primarni fokus na velikim jezičnim modelima (LLM), koji su još daleko od „prave“ generalizirane umjetne inteligencije kakvu vidimo kod droida u Star Warsu. LLM već može uvjerljivo simulirati osobnost kroz stil komunikacije, ali nema identitet usporediv s ljudskom sviješću. S druge strane - iako ni pitanje do koje su mjere droidi svjesni nikada nije bilo potpuno razjašnjeno u franšizi - droidi poput R2-D2-a i C-3PO-a se ponašaju kao bića s trajnim identitetom, preferencijama i emocijama. Upravo će postizanje takve razine individualnosti vjerojatno još dugo ostati najveći izazov, odnosno trenutak u kojem robot više ne bi samo glumio ljudsku osobnost, nego doista razvijao vlastiti identitet - ili barem dovoljno sofisticiran dojam njega. No u svakom slučaju, ideja osobnog robotskog pomoćnika više nije tek čista znanstvena fantastika, pa nam ni vlastiti R2-D2 - doduše, ipak nešto napredniji od Roombe koja nam danas čisti stanove - ne djeluje toliko daleko.
Robot Atlas tvrtke Boston Dynamics primjer je velikog skoka koji smo postigli kod humanoidnih robota, koji se sve više približavaju droidima kakve smo vidjeli u filmovim, izvor: Boston Dynamics, https://bostondynamics.com/products/atlas/a
Svemirski brodovi i hiperbrzina
Još jedan aspekt franšize koji je desetljećima bio pravi blagoslov za industriju igračaka su svemirski brodovi. Star Wars nudi impresivnu kolekciju letjelica svih veličina i oblika - od masivnih razarača i nosača poput Venatora, sposobnih prevoziti čitave eskadrile starfightera, do malih i brzih lovaca poput X-Winga u kojem Luke Skywalker uništava Zvijezdu smrti jednim preciznim pogotkom.
Nažalost, iako danas već raspolažemo raketama, svemirskim shuttleovima i sve ambicioznijim projektima privatnih kompanija, svemirski brodovi u koje bismo mogli uskočiti kao u auto i otputovati na brzi izlet do drugog planeta još su daleko od stvarnosti. Problem pritom nije samo sama brzina potrebna da stignemo bilo kamo u vremenu razumnom za ljude, već i golema količina goriva, odnosno reakcijske mase potrebne za pogon svemirskih letjelica prema zakonima fizike. Za razliku od Star Wars brodova koji koriste gotovo magične pogonske sustave i koncepte poput „hiperprostora“ te manevriraju kao avioni, stvarne letjelice moraju izbacivati masu kako bi se kretale kroz svemir, što podrazumijeva velike energetske i inženjerske zahtjeve.
Dizajn mnogih Star Wars letjelica također zanemaruje praktična ograničenja, primjerice, razlika između svemirskog leta i atmosferskog leta često se ignorira u franšizi. Iako aerodinamika nije bitna u samom svemiru, lovci poput TIE fightera bili bi vrlo nepraktični za let u atmosferi. A golemi brodovi poput Star Destroyera pretpostavljaju tehnologije koje danas uopće ne posjedujemo, pogotovo umjetnu gravitaciju koja bi omogućila normalno kretanje ljudi unutar letjelice bez bestežinskog stanja, dok današnji astronauti u orbiti još uvijek lebde. Iako se istražuju koncepti rotacije dijela svemirskog broda kako bi centrifugalni efekt putnike „gurao“ prema podu i tako simulirao gravitaciju, takva tehnologija još nije zaživjela u stvarnim svemirskim misijama.
S druge strane, za TIE lovce kaže se da koriste ionske motore, što je stvaran koncept jer ionski pogon postoji i vrlo je učinkovit za svemirska putovanja. Ipak, današnji ionski motori proizvode iznimno malen potisak te ni približno nisu sposobni za nagle manevre i velike brzine kakve izvode lovci s „dvostrukim ionskim motorima“ u Star Warsu. Sve u svemu, iako ionski motori, nuklearni pogon i razvoj sustava poput SpaceX Starshipa pokazuju da čovječanstvo postupno gradi temelje za dugotrajnije putovanje svemirom, još uvijek smo vrlo daleko od brzine svjetlosti.
Masivni brodovi klase Venator oduzimaju dah na ekranu, ali pogon i umjetna gravitacija još nas dijele od njih u stvarnosti, izvor: Lucasfilm, Star Wars: Episode III – Revenge of the Sith (2005)
„Sila“?
Ovaj koncept iz franšize - za razliku od ostalih prethodno navedenih - nije proizvod tehnologije, već je riječ o zagonetnoj energiji poznatoj samo kao Sila, iz koje Jedi vitezovi i drugi osjetljivi na Silu crpe jedinstvene sposobnosti poput pomicanja predmeta bez dodira, predosjećanja opasnosti, čak i povremenog suptilnog manipuliranja slabijim umovima.
Ako Sila niti u svijetu Star Warsa nije nešto što ima veze s tehnologijom, kako bismo ju mogli replicirati pomoću naše tehnologije? Zasigurno u stvarnom svijetu ne poznajemo moći poput telekineze, no možda čak ni to nije toliko daleko izvan dosega tehnologije, barem u nekom obliku. Naime, upravljanje uređajima pomoću misli se već ostvaruje, i to preko tzv. „brain-computer interfaces“, odnosno sučelja mozak-računalo. Riječ je o tehnologiji koja omogućuje izravnu komunikaciju između mozga i elektroničkih uređaja putem očitavanja moždanih signala. Po razvoju ove tehnologije je trenutno najpoznatija tvrtka Neuralink, koja je već demonstrirala korištenje implantata koji se ugrađuju u mozak kako bi na ovaj način omogućili osobama s paralizom upravljanje kursorom na računalu ili robotskom protezom samim mislima.
No koliko god da je ovo daleko od fantastičnih prikaza moći Sile poput Yodine demonstracije izvlačenja potonulog svemirskog broda iz močvare samo pomoću misli, barem se ne moramo bojati da će nas zavesti moć tamne strane - jedino dobri stari tehnički i etički izazovi koji uvijek dolaze s novim tehnologijama.
